Otišao je veliki čovjek i trener od kojeg sam jako puno naučio. Skansi je nekako cijeli život tu negdje oko mene, pamtim ga kao igrača, kasnije kao velikog trenera, pa kao kolegu trenera kojem sam bio pomoćnik na Olimpijskim igrama u Barceloni, na koncu i kao suparničkog trenera, jer smo u finalu prvenstva Hrvatske 2003. godine bili na suprotnim stranama, on trener Splita, ja Cibone...
O njemu mogu reći da je bio fantastičan čovjek s kojim sam vodio brojne i duge razgovore o košarci. Zadnji naš susret bio je u rujnu prošle godine u Opatiji, proveli smo preko sat vremena skupa, i njegove opservacije bile su briljantne. Bio je i mentalno i fizički jako dobar, bez obzira na bolest, a razgovor je bio poput razgovora koje smo vodili još u Barceloni 1992. Ta četiri mjeseca koja sam proveo s njim i Ratom Tvrdićem bilo je neprocjenjivo životno i profesionalno iskustvo koje me oplemenilo za cijeli život, iskustvo koje ne mogu nikad zaboraviti.
Potez od Splita, preko Šibenika do Zadra je dao brojne velike sportaše i svaki grad ima "svoj đir", ali kad si slušao njih dvojicu kako pričaju, mogao si se samo smijati. To je bilo nešto posebno, kontinuitet autoironije i šala na račun svih, ali najprije na svoj račun. I sada, u ovom teškom trenutku, kad se sjetim njih dvojice i tih vremena, osmjeh mi dođe na lice.
Pere se jako rado sjetim, pogotovo ubog toga što sam trenerski gledano puno bliže njemu i njegovom stilu, nego bilo kome drugome. Obojici nam je glavni forte odnos s igračima, a on je tu bio fenomenalan. Stalno se igrao s igračima na psihološkoj bazi i od njih je dobivao upravo ono što mu je trebalo.
On je bio najbolje rješenje za vođenje reprezentacije u Barceloni. Ta je reprezentacija imala enorman naboj, nije bilo nikakvih izostanaka, došao je na pripreme najjači mogući sastav. Trebali smo proći kvalifikacije i gađati formu za njih, a ne za OI, jer ako ne prođeš kvalifikacije uzalud ti sve... A opet, morali smo biti pravi ako prođemo... To je bilo dosta zahtjevno izvesti, i moram priznati da je odabir Pere kao izbornika bio perfektan. Toliko je bilo košarkaških veličina u toj momčadi, iz NBA, Europe, Hrvatske, mješavina karaktera i kvalitete, i trebao je trener sa znanjem i iskustvom da to sve posloži i još važnije, drži na okupu.
Toj je reprezentaciji trebao "fakin" i košarkaški "šmeker", a on je bio i jedno i drugo, i zato je tako dobro vodio tu reprezentaciju. Trebalo je postaviti osnovnu strukturu igre, ali još i važnije je bilo nametnuti se kao vođa toj grupi. To je bila nova reprezentacija, nikad ranije se nismo sastajali i uigravali jer su to bili prvi početci. Trebalo je nametnuti pravila ponašanja u grupi i trenerski znati dozirati rad i slobodno vrijeme. Morali su naučiti kada je obavezni dio treninga i utakmica, kada je slobodno vrijeme, kao i gdje, kome i na koji način je dozvoljena sloboda.
Pere nije sputavao nikoga, niti mu oduzimao individualnost, a opet, svi su sa svojim velikim egom koji su imali, dobivali dosta prostora. On je po meni fascinantno dobro uspio ukomponirati kvalitetu igrača u dobru atmosferu. Istina, bilo mu je to olakšano zbog adrenalina koji je nosio taj veliki događaj, pa zbog nove države, nove reprezentacije....
Pero je bio hladnokrvan i flegmatičan tip, nije se on nikad uzbuđivao, bio je miran i racionalan. Ali kad je trebalo reagirati, reagirao je na iznimno šarmantan način, ta poruka je stigla apsolutno do onoga do kojeg je trebala, ali nije bila ni agresivna, ni vulgarna, nego dozirana, sa šarmom. On je bio idealan da tom smirenošću kontrolira takvo eksplozivnu cjelinu...