Sjedeći tog dana u klupi učionice u zagrebačkoj Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, 11-godišnji Andrej Kramarić razmišljao je o temi sastavka i samo mu je jedno bilo na pameti. Samo nogomet. Bilo je to vrijeme SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, trenuci u kojima su se od reprezentacije opraštali velikani poput Šukera, Prosinečkog i Bokšića, a ovaj dječak sanjao je da jednog dana bude na njihovome mjestu. 

Tema je bila “O domovini”, a mali Andrej na to je dodao podnaslov “Moja domovina je lijepa i meni najljepša”. Već tad je bio zaluđen nogometom. Uostalom, počeo je igrati u Dinamu kad mu je bilo samo šest godina. Sastavak o domovini kod takvog dječaka, naravno, ni slučajno nije mogao proći bez sporta, bez nogometnih snova.

“Kada gledam naše sportaše kako su ponosni kada se čuje hrvatska himna prije nastupa, a posebno ako su prvi, priželjkujem i ja isto. Zamišljam kako će mi tući srce kada zasvira ‘Lijepa naša’ i kako ću biti ponosan pod našom zastavom”, napisao je 11-godišnji Andrej na kraju svojeg školskog teksta.

Prošlo je 12 godina, mali Andrej je odrastao, najbolju sezonu karijere igra u Rijeci, 165 kilometara daleko od svog Zagreba i svoje osnovne škole, a u Puli je Andrej dosanjao svoj dječački san. Niko Kovač u Puli ga je stavio od prve minute u sastav u prijateljskoj utakmici protiv Cipra. Mali Andrej odigrao je sjajno. Asistirao je za gol Mariju Mandžukiću i ostavio fantastičan dojam u debiju.

- Velika mi je čast igrati s igračima kao što su Luka Modrić, Mario Mandžukić, Darijo Srna... Ma, cijela reprezentacija puna je velikih igrača. Stvarno sam ponosan - rekao je Kramarić nakon prvog nastupa za reprezentaciju.

Dugo se Andrej borio za “mjesto pod suncem” u Maksimiru, u kojem je odrastao. Čak i doslovno, ne samo nogometno... Nije imao strpljenja, možda mu i nije bilo suđeno, ali do ostvarenja sna uspio je doći i zaobilaznim putem. Preko Rijeke, uz pomoć Keka i suigrača, dokazao je da je vrijedan nacionalnog dresa. I da je zaslužio u istom tom dresu slušati himnu zemlje u koju je bio zaljubljen i tad, prije 12 godina.

“Hrvatska ima dugu povijest, od 7. stoljeća, ali se osamostalila 1991. godine. Zato mi je posebno draga jer osjećam kao da smo vršnjaci, zajedno rođeni”, napisao je Andrej u sastavku koji je tad bio simpatičan uradak dječaka koji sanja, kao i svi njegovi prijatelji, a danas izgleda kao proročanski pogled u budućnost dječaka koji je jako dobro znao što želi od života.

“Vrlo lijepo! Nastavi tako”, napisala je profesorica hrvatskog na dnu sastavka.

Dječak iz Šubićeve, ulice samo nekoliko tramvajskih stanica udaljene od maksimirskog stadiona, ni nakon završenog osmog razreda nije zanemario školu. Ni nogomet, naravno. Upisao se u MIOC, matematičku gimnaziju, i nastavio zabijati golove u Dinamovu podmlatku. Zaustavio se na broju od 452 gola za mlađe Dinamove uzraste, što je rekord koji do danas nitko nije oborio.

- Tata je pedantno vodio statistiku, poslao mi je poruku s tim brojem kad sam zabio prvi gol za seniore - ispričao je Kramarić, koji je tu poruku dočekao dok je bio u trećem razredu srednje škole, tad je prvi put zabio za prvu momčad “modrih”.

Danas je reprezentativac na kojem bi Rijeka mogla dobro zaraditi. Mnogi su očekivali da će napustiti Kantridu već ovog ljeta, ali ostao je. Kroz Europsku ligu, možda i reprezentaciju u kvalifikacijama, ove jeseni cijena mu može još skočiti.

Navodno mu je u ugovoru klauzula prema kojoj ne može otići za manje od dva milijuna eura, što i nije velik novac za igrača koji zabija kao na traci. I Matjaž Kek, gledajući ga, može samo ponavljati riječi profesorice hrvatskog iz petog razreda: 

“Vrlo lijepo! Nastavi tako...”