Evo, ovdje su sobe u kojima smo spavali, tamo preko je restoran, trofejna dvorana... A evo i mjesta na kojem se Mirza zadnji put slikao na Poljudu, tumačio je Samir Topalić supruzi Mahiri i kćeri Sari, koje su prvi put od smrti sina i brata Mirze došle obići Poljud, prošetati hodnicima, popeti se na tribine s dresom na kojem je i ime njihova Mirze...

Priča o malome Mirzi Topaliću svakome će natjerati suze na oči. Desetogodišnji Sarajlija više je puta dolazio igrati turnire za Hajduk, zaljubio se u splitski klub, postao omiljen u svlačionici, a zatim se iznenada razbolio. 

'Bilo srce' za Mirzu

Temperature, glavobolje, nesvjestice... I dijagnosticirana mu je zloćudna bolest.

Hajduk je pomogao koliko je mogao, organizirao pregled i hitnu operaciju kod dr. Paladina, suigrači i treneri su ga obilazili kad god bi dolazili u Sarajevo, no Mirza je otišao među anđele.

- Bog je tako htio - tihim glasom će Mirzina majka Mahira, koja je sinovo ime istetovirala na zapešću.

Mirza je preminuo u prosincu, a obitelj Topalić sad je došla u Split preuzeti dres koji im je darovao trener Vinko Bego. U Mirzino ime donaciju od 1911 kuna uplatila je udruga Bilo srce kako bi Mirza simbolično zauvijek bio vezan za Hajduk.  

- Svaka im čast, ne znam kako im se odužiti. Iz Sarajeva smo i nećemo ‘folirati’ da smo cijeli život navijači Hajduka, ali vjerujte, Mirza se zaljubio u Hajduk čim je prvi put kročio na Poljud. A i svi mi s njim. Zato smo se sad i učlanili u klub koji je naš sin toliko volio - kaže Samir Topalić i dodaje:

Dvije godine borbe

- Koliko su oni nama ljubavi i pažnje posvetili u najtežim trenucima, koliko su nam vrata otvorili... Pokazali su da su velik klub i to im nikad nećemo zaboraviti. 

A Mirza je živio za nogomet, lopta mu je bila sve. I jedva je čekao odlazak u Split. 

- Spavali smo na stadionu ili išli po turnirima. Na jednom turniru dobio je temperaturu, pao u nesvijest, a pretrage su pokazale sjenu na mozgu. Tek je u Zagrebu dr. Paladino postavio dijagnozu i hitno ga operirao. Nije mogao izvaditi cijeli tumor, Mirza je morao i na kemoterapije... - drhtavim glasom prisjeća se Samir, a na njegove riječi nadovezuje se supruga. 

- Nažalost, nije mu bilo spasa, borio se dvije godine, iako mu nisu davali ni šest mjeseci života. To je bio naš Mirza, borac, živio je 100 na sat. To dijete nikad nije bilo bolesno, a onda, kao grom iz vedra neba...

Topalići su u Split došli prvi put nakon ljeta 2014., zadnjeg koje su proveli s Mirzom.  

- Obožavao je Split, družio se sa suigračima, na Bačvicama su igrali picigin, kupali se... Kad je bolest već uznapredovala, u jedom od rijetkih trenutaka kad se probudio iz kome, nasmijao mi se i upitao me: ‘Tata, kad ćemo opet u Split?’. Evo, mi smo, nažalost, sad došli bez njega... Ali za njega - drhtavim glasom govori majka držeći Hajdukov dres.

Živjet će vječno, kao i Hajduk

- I Mirzino je ime među imenima navijača, čuvat ćemo ga kao uspomenu. Dres će na posebno mjesto, uz Mirzinu fotografiju s terena u dresu Hajduka... - kaže tata.

Ovdje ljudi kažu da Hajduk živi vječno, što im mi od srca želimo, a naš Mirza će u našim srcima također vječno živjeti, kaže otac Samir.

Kao da je znao da će kratko živjeti, prošao je toliko puno toga. nogomet, putovanja, turniri... i njegov Hajduk!, pričaju Topalići