Ožujak, 1991. Ratno stanje, uniforme su već bile podijeljene, a na Maksimiru gostuje Partizan. Tamo na sjeveru, jedva desetak navijača Partizana. Na jugu krcato. Više se ne sjećam, ali zakleo bih se da je službeni spiker čestitao peti rođendan Bad Blue Boysima, uz dodatak, najvećoj snazi Dinama. Djelovali su moćno, borili su se za Hrvatsku, koja će im poslije donijeti toliko patnje, boli, represije da će doći na rub gašenja.
Bitka za bitkom, rana za ranom, bili su kao izmrcvareni boksač, čiji protivnik samo čeka da bace ručnik. I priznaju poraz. Početkom 90-ih bili su jaki kao grom, sredinom 90-ih izdali su ih oni koji su se predstavljali kao veliki dinamovci. Protiv njih stao je i predsjednik države, cijela njegova svita na čelu s policijom. Na Maksimir se više nisu smjeli unositi transparenti, šalovi, ništa što je bilo vezano uz Dinamo. Pendrek boli, ali glas je jači. A glasnice su bile njihove oružje kad su se 2000. izborili za povratak imena. Trebalo je doći neko bolje vrijeme, ratovi i bitke trebali su ostati iza njih, no slijedila je nova, vjerojatno najteža.
Sjećam se i 2006., kada su vjerojatno bili najbolji u povijesti grupe. Nema tog gostovanja, nema tog grada u koji nisu došli, sjeli na Trg i pjevali Dinamove pjesme. U Londonu protiv Tottenhama pjevali su sat vremena nakon utakmice, dok im je cijeli stadion pljeskao, u Londonu protiv Arsenala, a i nešto ranije u Newcastle, šokirali su Engleze kad su navijali za vrijeme poluvremena, u pakleno opasnom Pireju su se šetali gradom kao da su u Zagrebu... Da je netko tada rekao da će ta skupina hrabrih dinamovaca kroz koju godinu postati razjedinjena, da će doći na rub gašenja, da će opstati samo zahvaljujući nekolicini starijih Boysa, koji su i danas aktivni....
Sjećam se i kada je kapetan Niko Kranjčar odlazio u Hajduk. Vrh Boysa sjeo je s njim u jednom zagrebačkom kafiću.
- Stat ćemo uz tebe, udariti i na Mamića ako treba, ali samo ako ne odeš u Hajduk, u tom slučaju si za nas mrtav i morat ćeš se nositi s posljedicama - bio je stav Boysa.
Niko je otišao. Nije prošlo dugo, a Niko se javio.
- Žalosno je što se Zagreb nije uspio oduprijeti tom čovjeku koji mu je uzeo Dinamo. Možda je moj odlazak bio početak spašavanja kluba kojeg treba vratiti u prave ruke - rekao je tada Niko.
Godine koje slijede bile su najteže za grupu. Dolazi do bojkota, represija je toliko velika da uz Boysima podršku daju i mnoge europske navijačke skupine. Više od 2000 ljudi bilo je na cnim listama, privođenja, pretresi do gole kože, zabranjuju im dolaske na međunarodna gostovanja... Bilo je tužno gledati kako sustavno uništavaju jednu od najboljih i najvećih skupina koje je Europa vidjela. U jednom trenutku činilo se da je kraj, da je gotovo. Ali, nije.
Inat, prkos bio je jači od svih zabrana. I polako su se počeli vraćati. Korak po korak, ulicu po ulicu, vraćali su Dinamo tamo gdje mu je mjesto, među ljude, u kvartove. Vratili su onaj zagrebački duh i dah, koji je svih ovih godina iščeznuo i samo zahvaljujući njima ostao je živ. Prreživjeli su represiju kakvu nije niti jedna skupina u Europi i ostali na nogama.
Danas, zajedno će s Torcidom stati rame uz rame i pomoći ljudima u izolaciji. Danas je korona virus, jučer je bila poplava, prekjučer požari... Kada je god trebalo, stavili su se na rasploganje bespomoćnima.
Boysi su uz Dinamo od 1986. i danas slave 34. rođendan. I zato, sretan rođendan najizdržljivijoj skupini na svijetu. Jer ono što ste vi prošli... Dečki, proslavite, to valjda neće biti teško. Ali, opet, kad im je bilo lako i kad je nekom s njima bilo lako? Nikad.