Budimo nepristrani. Ima li dan, Hrvatska svima može napraviti grdne probleme. Ima li dan, a suparniku ne ide, svakoga može pobijediti. Pomogne li krtica, a suparnički trener zuji, onda je pobjeda rutinska stvar. No budimo nepristrani, da Španjolska ili Njemačka mogu birati suparnika u finalu iz grupe repki koje se u najluđim snovima smiju nadati finalu, radije bi izabrale Hrvatsku nego Italiju, Englesku, Nizozemsku ili Portugal.

No Bilić je super kao što je bio i Kukoč ‘92. u Barceloni. Na Cvitkovićevo pitanje uoči utakmice s Dream Teamom, ide li ekipa na pobjedu, Kukoč odgovara: “Naravno, i to što većom razlikom”. Ima li, nakon što momčad nije odigrala poštenu utakmicu “od Turske do Turske”, bolje izjave nego da ide osvojiti naslov?! OK, velika je razlika između šansi košarkaške repke da pobijedi Dream Team i Bilićevih boysa da osvoje prvenstvo, ali budimo nepristrani, čestitajmo Biliću na duhu i kao dobri navijači oslobodimo reprezentaciju preteškog tereta naših očekivanja.

Prvi dio ideala je ostvaren Bilićevim gardom i sportskim duhom igrača, koji kao boksači najavljuju da će “onog drugog” nokautirati najkasnije u trećoj rundi. Drugi dio ideala postigli bismo ako dečke ispratimo s najboljim željama, obvezujući ih jedino da se bore najbolje što mogu. Cijela bi se nacija osjećala bolje da nakon promašenih zicera ne reagira “koji kreten” nego “kakav peh!”. A slavlje neka ostane slavlje. Jedno je to što je Bilić naučio štos gledajući Ćiru na djelu, a taj je i svjetski i europski prvak bio prije nego što se plasirao, a realnost je drugo. Repka možda i osvoji Euro, ali bilo bi to čudo. Naravno, prvaci smo.