Sigurno je da je Mamić otjerao trenera koji bi za gazdu bio opasan i bez plasmana u Ligu prvaka, a doveo je Jurčića, koji za Mamića ne bi bio opasan pa sve i da osvoji Ligu prvaka. Taj kult Vahe nekako je previše bujao, kult je bio skup, a sad, koliko god da mu Jurčić naplati, teško je zamisliti kako odbija Mamićevu molbu sklopljenih ruku da mu dopusti ući u svlačionicu i obrati se igračima... 

Dinamo bi veće šanse za plasman u Ligu prvaka imao s Vahom, čiji bi Dinamo, da je cijela momčad igrač, a da je prvenstvo utakmica, nakon ispadanja iz Europe i osvajanja prvenstva zapravo trebao biti neocijenjen. Momčad je taj dio sezone otaljala. I baš prije ljeta i idućih kvalifikacija za Ligu prvaka, u kojima je trebalo provjeriti tko je i što zna taj Vahid Halilhodžić, gazda ga odluči otjerati. Bez veze. Koncept je nakrivo nasađen. O plasmanu u Ligu prvaka piše se kao o Dinamovoj realnosti, a zapravo bi to bilo čudo. Iz godine u godinu san o Ligi prvaka sezonska je zavjesa za jedini istinski biznis u našem nogometu, pa i Dinamu, za prodaju igrača. 

Čemu spaljivati trenere na lomači nerealne ambicije? I zašto se stalno baviti kratkoročnim ciljevima? To jest, da je sve te godine imao istog trenera, pa makar bio jednako incidentan kao Mamić, ma i da je taj trener najobičniji panj, Dinamo bi imao veće šanse za plasman u Ligu prvaka, nego stalnim uvođenjem u proces novog padobranca čiji je jedini zadatak nemati drugih bogova osim Mamića, a boduje se i maženje igrača koje treba prodati. Ipak, majka svih oklada je: Da Boysi uspiju Mamića izbaciti iz Dinama, bi li mu Hajduk ponudio posao? 

Hajdukovi navijači često čežnjivo govore Dinamovima da što se bune protiv Mamića, bez kojega Dinamo ništa ne bi osvojio, e da je bar njima Mamić, ili netko kao Mamić. Kerum i Mamić! Kakav bi to tandem bio...