Budimo razumni, ključno po čemu se “Bilić najveći na svijetu” razlikuje od “Bilića kojeg proklinje pola države” je sreća. Nije ova naša repka bila ništa posebno pobjeđujući Englesku kod kuće jer ona svijeća jedanput u dvadeset godina padne napadaču na glavu, a krtičnjaci su još rjeđi. Da je ta utakmica završila 2-0 ili 3-0 za Englesku, to ne bi bilo čudno. Super je bilo pobijediti u Engleskoj, ali u Londonu smo igrali protiv dezorijentirane i prilično grogirane Engleske.

Na jedan jedini dan budimo malo realni. Hrvatska se jedva plasirala u Francusku, gdje je pobijedila slabašnu Jamajku, Japan jedva, od Argentine je izgubila, onda je Aljoša pa’ kad je tribalo, a išlo nam je na ruku što je Francuska u polufinalu radije htjela Hrvatsku nego Njemačku, čiji su navijači napravili sranje. 

Budimo realni, Modrić možda nikad neće biti ni pola Bobana ni Prosinečkog, da je itko od centarfora kadar biti pola Šukera, to bi se odavno vidjelo, Jarni je izmislio nogomet ne samo za Bilićevu obranu nego i za dosta veznih i napadača, i da ne nabrajam dalje. No uza sve to, Ćiro nikad ne bi od pedera postao heroj nacije da nije imao malo sreće. A isto je i s Bilićem. Doista je legitimno, ovisno o ishodu utakmica, ispucavati frustracije na izborniku i igračima ili padati u trans. I zato, baš zato što je legitimno, ne zazivam razum na više nego na jedan jedini dan.

Međutim, taj isti razum kaže ne samo da je današnja Hrvatska bolja od Grčke nego da je Hrvatska bolja od same sebe. Hrvatska još nije odigrala svoje najbolje utakmice, niti ih je “odigrao” Bilić sa svojim stožerom. Kladim se na Bilića i dečke i mislim da će mnogima uskoro biti vrlo neugodno zbog ponašanja u prošlosti. Svatko može biti u krizi, i kriza može potrajati. Ali kvaliteta prije ili kasnije mora “proraditi”. Proći ćemo Tursku.