Većina sportaša koje publika s guštom pita spavaju li mirno najradije bi zaurlala - da, sasvim mirno spavam! Ali jeftinije je biti politički korektan, to jest na šutnji i raznom ugađanju publici može se zaraditi.

Nogometaš u nedjelju popodne nosi transparent “Školovanje je važno”, a navečer mu dvije, često i plaćene, koke sjede u krilu, nalijeva se žesticom, oko ponoći neće znati za sebe. Ujutro netko iz kluba ide u njegovu školu srediti da ga puste da prođe razred. U neku nedjelju opet transparent. Što već sponzor misli da može “prodati” publici.

Onda takav, nakon što se proslavio, kaže da više nikad ili neko vrijeme ne želi igrati za reprezentaciju, a publika misli da se silno nervozira pročita li na Facebooku ili u naslovu pitanje spava li mirno.

Dalje, pitanje je koliko sebe moraš imati da bi se, i koliko godina, mogao davati. Vjerojatno najveći hokejaš svih vremena, Wayne Gretzky, odgojen je da nikad ne odbije potpisati se. Navijač je svetinja. I tako sve dok se usred druženja s djecom nije srušio u suzama. Rida čovjek jer ne može više. Na vrhuncu slave. Nisu sportaši daleko od rokera.

Kaže čovjek: “Hej, dvjesto koncerata u godini dana, pet kontinenata, dvjesto puta po trideset do dvjesto tisuća ljudi zahtijeva da im napuniš srce i dušu, i još očekuju da ostaneš normalan, bez ikakvih opijata”. Netko pukne u tridesetoj, netko prolupa a tek se iz jajeta ispilio. Pogotovo mazne li lovu, ha, prebrzo.

Neke su se momčadi raspale nakon bolnih poraza. Iako su svi igrači bili pod ugovorima. Nije bilo druge nego ih sve rasprodati, prebolno im je bilo riskirati da još jednom izgube na penale. (Neke je najbolje prodati nakon prvog, neke poslije petog naslova.) Pa i Messi je jauknuo da više neće igrati za Argentinu. Neki porazi taman toliko bole.

Samo, tu je prevelika lova u igri, prejak pritisak. Čilić i Ćorić će se vratiti. Ali i ne vrate li se, pa što onda? Tjerati ikoga da igra za reprezentaciju ili klub je kao tjerati ga u brak u kojem nema ljubavi.