Dva tjedna nakon najvećeg uspjeha – njihov klijent Damir Martin osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Riju – psiholozi Ana Kotzmuth i Igor Čerenšek su većinu radnog vremena što preventirali, što sanirali štetu koju im je radila konkurencija.

Netko je gotovo svim savezima i svim klubovima pisao da, angažiraju li psihologe bez licencije sportske psihologije, krše zakon. Stotine sati potrošili su na objašnjavanje klijentima što je psihologija. Preskoči li Ivan Horvat motkom šest metara, Kotzmuth i Čerenšek mogli bi imati i većih problema.

Da sve sile koje imaju pojma o psihologiji upotrijebe sve svoje vještine, vjerojatno za deset godina ne bi proizvele psihologa koliko sportu treba, a kamoli koliko treba svima ostalima.

Ako si u Hrvatskoj dobar psiholog, klijenta ti je teško naći otprilike koliko je teško prodati cipele u zemlji bosih u kojoj je naglo zahladilo. Svijest o koristima rada sa psiholozima ubrzano raste. Umjesto da se svi slože i rad s Martinom reklamiraju kao uspjeh psihologije, trijumf metode, grupica ljudi toliko je napadala Kotzmuth i Čerenšeka da su njih dvoje zaprijetili raskidanjem svih veza sa “strukom”.

A puštanje balona nogometne ex Yu lige vidim kao istraživanje bi li tržište popušilo švercanje. Savez vode ljudi koji ga vode. Klubovi su kakvi jesu. Po najžešćem kriteriju svi postoje da servisiraju prodaju dinamovaca, po nešto blažim da bi Rijeka, Hajduk i možda Osijek ugrozili Dinamo, a da liga ipak nema četiri momčadi. I sad je netko s prijateljima iz sličnim problemima opterećenog komšiluka išao vidjeti bi li publika kupila malo makljaže sa susjedima. I publika je rekla da ne bi. Opet kažem, najveći suparnici Dinamu, Hajduku, Rijeci, Osijeku i ostalima nisu Hajduk, Rijeka, Osijek, Dinamo i ostali, nego na televiziji lako dostupan bolji nogomet. Igra li se lošiji nogomet u močvari, a zašto bismo mi to gledali?

Dvije spomenute epizode slika su hrvatskog sporta 2016. godine. Napad na uspješne, umjesto suradnje, i pokušaj švercanja.