Ne bude li riječ baš o Messiju, vrijeme je da Rusi ili Ukrajinci, još bolje i Rusi i Ukrajinci, okupe momčad nalik na “galacticose” ili ovu Barcelonu. Mislim da im je dosadilo biti simpatični sudionik Lige prvaka, zadovoljavati se osvajanjem “one druge lige”…

Sve ima cijenu. Bliže je istini da sve ima cijenu nego da se to samo tako kaže. Da Srnin gazda svakom igraču Barcelone ponudi milijardu dolara po sezoni, vjerujem da bi većina pristala. Prešli bi i za petsto milijuna, i tako dalje, niže i niže, uskoro će postojati broj prihvatljiv i Srninu gazdi i igračima Barcelone. Jedan od tih “igrača Barcelone”, to jest igrač koji je ili mogao igrati za Barcu ili bi i danas imao mjesta u ekipi, Srna, već je u Šahtaru. Da imaju pet takvih, to je već opaka ekipa. Malo jače nacionalne lige, dosta više para, kombiniranih s nacionalnim ponosom, ili samo egom, željom da se posjeduje najskuplja slika na svijetu, da se naciji pokloni nekoć oteto ili prodano blago, da se naciji daruje osvajanje Lige prvaka, i eto seobe najboljih nogometaša svijeta u Rusiju i Ukrajinu.

Volpi je također sjajna priča. Da je isti Mamić, bio bi super, a kamoli ako je gospodin. Ekonomska računica je očita. Imati nogometni klub u Italiji jezivo je skupo. Imati, recimo, ženski odbojkaški i biti među četiri u Europi, to je OK, ali nije to nogomet. A lova se na igračima može mlatiti i u Hrvatskoj. Ako može Mamić, ako su čak i oni nesposobnjakovići iz Hajduka tu i tamo uspjeli napraviti odličan posao, valjda može i Volpi.

Svejedno je kupuje li talijanski naftaš fotelju da bi sjedio do Slavka Linića ili zato što, ne mogavši kupiti “Mona Lisu”, kupuje nekog od hrvatskih naivaca, ili naprosto treba klub u kojem bi njegovi igrači pobijedili Mamićeve i prodali se. Važno je da Dinamo dobije konkurenciju, a publika zanimaciju.