U kolovozu 2006. u Zagreb je stigao Arsenal. Pretkolo Lige prvaka. Za kladitelje tu nema dvojbe, prilika za laku zaradu. Za Boga miloga, pa samo tri mjeseca ranije igrali su s Barcelonom finale Lige prvaka!

I tako je to i trebalo izgledati. No nekoliko piva i Dinamova himna učinili su svoje. Na stadion sam došao s listićem na kojem je, na opće čuđenje mnogih, stajalo 1X.

- Kaj ne bi dobili, pa početak sezone je - pričao sam, no nisam uspio dobiti saveznike.

Naravno, Dinamo je izgubio 3-0, a listić završio tamo gdje mu je bilo mjesto i prije početka utakmice. U kanti za smeće. Narodna mudrost po kojoj budala uči na svojim greškama, nekako me mimoišla. Isti ritual ponovio sam i uoči gostovanja Werdera, Šahtara, Hamburga, Dinama iz Kijeva... Uglavnom, gotovo da nije postojao Dinamov europski poraz, a da ja nisam imao 1X. 

Nešto kao na SP-u u Japanu 2002. Na Hrvatsku sam protiv Meksika stavio dobru lovu. Izgubio, naravno.

- E, nećete vi mene je... - rekao sam jutro poslije i ‘nakrcao’ na Italiju protiv naših. Kad ono, dum, Hrvatska pobijedila. 

Treći, posljednji susret igrali smo protiv Ekvadora. Ne trebam posebno isticati na kojoj je momčadi bila moja lova. Izgubili smo 1-0....

Samo sam jednom imao ‘nos’. Da će Dinamo pobijediti Villarreala. Čak sam i rezultat pogodio, no sve što sam zaradio je runda pića. Taj dan se nisam kladio. Smatram da sam se opametio i da bi pobjeda Reala trebala biti zicer. I to sam krenuo uplatiti. No na putu sam sreo kolegu, velikog dinamovca.

- Hej, ako je Partizan 2003. mogao igrati protiv Zidanea, Ronalda, Raula, Beckhama i društva 0-0, zašto ne bismo i mi? - rekao je.

I zamislio me. Da, ako je mogao Partizan...