Odoka, iako je za Talijane uobičajeno da šepesaju u skupini, šepaju u nokaut fazi i s vremena na vrijeme projure finalom, teško da bi i pola Italije potpisalo 1-1 s Hrvatskom, a kamoli cijela Italija. 

Remi sa Španjolcima možda, ali s Hrvatskom ni nakon tri litre vina na eks. I, na kraju, Španjolci su poznati kao posve objektivni, a prognoze im pojačava i to što su se navikli osvajati, tamo nitko ne bi potpisao četiri boda nakon prva dva kola skupine. Što će reći, da je Hrvatska zabila jedan jedini gol, recimo Irskoj, i da je sve tri utakmice u skupini izgubila, a borila se najbolje što može, dečkima nitko ‘a’ ne bi smio reći. 

Ovako, već sad su zaslužili doček na trgu sa sto tisuća navijača. Ne da se nisu osramotili nego su, kako god ispalo do kraja, pokazali da je pozicija na Fifinoj listi zaslužena. Optimizam da će Mandžukić i Jelavić zabiti u četvrtfinalu temeljim na fanatičnosti, čudnom sjaju u očima naše ekipe, usporedivim sa sjajem Danaca koji su 1992. osvojili Europsko prvenstvo. Na utakmici Italija - Španjolska vidjelo se da se i jedni i drugi ponašaju kao aristokracija, kao da se pobjede protiv Irske i Hrvatske podrazumijevaju. Red je da netko za to bude kažnjen. 

A s obzirom na igru, red bi bio da ispadne Italija.