Do zajedničkog su zaključka došli novinari Wireda, američkog magazina za tehnologiju, i to nakon što su objedinili nalaze nekolicine znanstvenih instituta koji se bave biostatistikom i istražuju koje su krajnje granice fizičkih postignuća ljudske vrste.
Za mjerilo je uzet standardni dijagramski prikaz napretka sprinterskih rezultata u odnosu brzine atletičara i vremenskog tijeka. U stotinu posljednjih godina odnos progresije vremenskih rezultata u sprintu na stotinu metara pokazuje zapanjujuću pravilnost. Skicirana krivulja pokazuje jasno da je Usain Bolt još daleko od rekordera za sva vremena. Ljudska će bića, predviđa studija, ići do donje granice od 9.45 sekundi, nakon čega će se krivulja sasvim stabilizirati na jednom nivou i biti će moguća samo minimalna odstupanja.
Za primjer je uzeto skakanje u dalj, gdje je rekord Boba Beamona iz 1968. godine, dakle u posljednjih 40 godina, minimalno popravljen samo u dva navrata.
Prema direktoru Instituta za obradu i analizu podataka u Japanu, Tatsua Tabate, Boltovo rekordno vrijeme od 9.69 sekundi trebalo bi biti srušeno 2030. godine, i to ne posljednji put. Ljudska će bića najbrže trčati u drugoj polovici 22. stoljeća, te će nakon toga ostati na tom nivou.
Reza Noubary, matematičar sa sveučilišta Bloomsburg u Pennsylvaniji, smatra da će donja granica na stotki iznositi 9.44 sekunde.
Interesantan podatak, koji objavljuje Wired, jest izračun Jonasa Mureike, fizičara sa sveučilišta Loyola Marymount u Los Angelsu, koji je po seizmološkom modelu predviđanja podrhtavanja tla izračunao prije nekoliko godina da će jedan od sprintera ispod 9.70 sekundi stotinu metara otrčati 2009. godine. Znanstvenik se uplašio vlastitog saznanja, posumnjao u svoj izračun i odbio objaviti ga kao znanstveni rad.
- Mislio sam da je to ludo, nemoguće, da se ne može napredovati tako brzo. Svaki dan kad se sjetim toga, udarim se glavom u zid. Oduvijek me kočila ta sumnja u brojke - izjavio je Mureika.
Protivnici rezultata ovog istraživanja, poput fiziologa s Metodističkog sveučilišta u Dallasu Petera Weyanda, tvrde da je znanosti nemoguće razotkriti puteve čudesnoga antropološkog razvoja.
Upravo je Usain Bolt, tvrdi Weyand, idealan primjer za tu tvrdnju.
- Vodio sam istraživanje koje je objedinilo tjelesne pojedinosti najboljih 45 svjetskih sprintera kroz dugi niz godina. Svi su oni imali otprilike jednaku tjelesnu konfiguraciju. Dok se nije pojavio Bolt.
- Bolt je poseban, on je čudo prirode. Kada imate tako visokog atletičara, a tako brzog na startu, onda sve teorije padaju u vodu.
Poput odnosa između velikih i malih životinja, primjerice slona i glodavca, manje i kraće tijelo brže će pokrenuti svoje mišiće. Sprinteri na sto metara su tako niži i imaju bržeokidajuća mišićna vlakna. Trkači na 400 metara mahom su viši i imaju obrnutu, vretenastu kompoziciju mišićnih vlakana. Ispada da Bolt kombinira komparativne mehaničke prednosti višeg atlete s kompozicijom mišićnih vlakana nižega i eksplozivnijeg sportaša.