Bum, bum, pljas, tres, buum, pljaaas! Ne, ne zaizivamo zaleđene ulice pred kraj ove tople zimske sezone, odnosno njene posljedice, nego su to zvukovi koji ispunjavaju malu, ali već kultnu dvoranu borilačkih vještina u Ilici 33. Ime joj je, znat će mnogi, Spartan Gym te je, između mnogih, i njihovo dnevno utočište, mjesto u kojem prazne spremnik loše energije nakupljene tijekom dana.
POGLEDAJTE VIDEO:
Oni su Luka i Petar Jaman, blizanci (25) koji "šamaraju" vreće i fokusere već finih osam godina. Petar je u kick-boks krenuo prvi pa mu se nekoliko mjeseci kasnije pridružio Luka. Normalno, kakav bi to blizanac bio da samo gleda.
- Počeli smo zbog problema s kilogramima, ja (Luka) sam imao 105 kilograma tog Božića. Bila mi je to novogodišnja odluka, Petar me zafrkavao, govorio zašto ne probam i iako mi je majka rekla da ga ne slušam, došao sam i ja. Čim sam probao, rekao sam da je bolesno dobro.
U svijet "opakih frajera" došli su iz sasvim jednog drugog sporta, u kojem kontakt ne postoji - tenisa. Pa nisu valjda treninzi tamo bili tako slabi da su se kilogrami nakupljali?
- Nisu, nego smo mi uvijek "fušarili" na kondicijskim treninzima. I ekipa se polako počela rasipati, a ja sam taman u jednom reality showu vidio Stipu Božića i rekao da želim biti poput njega - govori Petar.
Eto, dakle, odgovora kako su braća Jaman postala braća Kličko. U tenisu je, to može ovaj novinar potvrditi, nešto bolji bio Luka, a u ringu, ako se ne varamo, to je Petar.
- Tako je - kima glavom 45 minuta mlađi i dva centimetra niži brat.
- Nije istina - upada Luka.
- Ja imam broncu s Europskog prvenstva prošle godine u K1. Petar sad kalkulira, prije je bio luđi makar mogu reći da je iskusniji.
Blagi se verbalni rat nastavlja Petrovim odgovorom. Fizički, bez brige, nije na vidiku. Taj su "prerasli".
- Nije da kalkuliram, nego razmišljam. Čitao sam da inteligentni sportaši puno razmišljaju. Nas je prvi trener naučio da uvijek u borbu uđeš s glavom. To je usadio u nas. Svaka se budala može potući, ali samo pametan može iskoristiti svoje prednosti. Uostalom, ja sam osvojio srebro na Europskim sveučilišnim igrama, a to je bilo po kvaliteti boraca na razini europskog prvenstva.
Zamijenili se usred meča
U raspoznavanju ih, makar i dan-danas to ne ide baš iz prve, odaju madeži koje na licu ima Luka. Ali i još nešto...
- Tehnika. Ja (Petar) imam ljepšu, tako su nas odmah raspoznali u kick-boksu, ha, ha. Evo, primjera. Trebao sam se boriti, no nisam mogao, pa da ne propadne meč jer je bio dobar novac, išao je Luka umjesto mene. Nokautirao ga je protivnik i jedan je naš poznanik iz Srbije znao da je to Luka baš zbog tehnike, ali nije nikome rekao.
I kod koga je završio novac?
- Kod mene, baš ću njemu nešto dati, pa moja je glava bila na panju - smije se Luka.
- Da smo najavili promjenu, jer Petar je već imao dosta borbi iza sebe, dobio bih manje od tih 800 eura.
Anegdota ima i iz teniskih dana...
- Igrali smo jedan turnir, mene je zapao protivnik kojeg je Luka tjedan dana prije lagano dobio. Pomeo me u prvom setu i ja sam otišao s terena u svlačionicu, ušao je Luka i pobijedio za mene. Iako smo uvijek imali sve isto, sudac je nekako uspio skužiti, ne i protivnik - prisjeća se Petar pa se prebacuje u školske klupe.
- Luka je imao problem s jednim seminarom, profesor mu ga je stalno vraćao i onda je poslao mene. I profesor me izvrijeđao, pola me sata ispitivao. Nazvao sam brata, a on se samo smijao. Ma, bilo je svega, čak smo se i vozili nekoliko mjeseci na istu vozačku.
Dečki su iz rodnog Đakova otišli za Pulu gdje je otac pokrenuo biznis, sada su u Zagrebu, privode fakultete kraju i dan im izgleda ovako: buđenje, posao, trening, spavanje. Odmor? Što je to?
- I još jutarnje trčanje - nadopunjuje nas Luka dok u čašu toči (pssssst) pivo.
- Da, baš smo uzorni sportaši, ha, ha. Inače, u Puli smo kod Zelga Galešića prvi put napredovali i sada kombiniramo amaterske borbe s profesionalnim. Što se tiče zarade, ona je u amaterskom boksu i veća.
Kakva bi trebala biti da pristanete u ring jedan protiv drugog?
- Pa ako dođu Kinezi s vrećom dolara, bez problema. Znamo se i odglumili bismo borbu tako da bismo obojica izašla bez ozljeda. Imaju Poljaci jedan turnir u MMA-u blizanci protiv blizanaca u oktogonu, no Luka nije htio da se prijavimo.
Borba u disku
Složili su se, pak, oko izbora pjesme pri ulasku u ring.
- Sad nam svira "Kada sunce sa stozera sine" od Kupreških kosaca. Ali bilo je tu svega. Kada sam se borio u Novom Sadu, a borba je bila u disko klubu, svirao mi je, igrom slučaja, Mile Kitić. I kad sam izlazio, ljudi su počeli lomiti čaše, razbijati boce, mislili su da sam ja njihov domaći borac, ha, ha, ha - opet će u smijeh stariji brat Luka koji, nemojte to krivo shvatiti, obožava mrcvariti protivnike.
- Meni je gušt udarati u glavu, ali i mučiti protivnike. Vrlo brzo osjetim gdje je nekome "rupa", što mu smeta i kad vidim da ne može, pustim ga da dođe do daha i onda ga opet idem "gasiti".
Luka, dakle, nema najdraži udarac, a Petar?
- Najviše volim desni kroše, a "gasim" lijevim. Kao što je kod Mirka Cro Copa ona "desna noga bolnica, lijeva noga groblje", kod mene je "lijevom ubijam, desne se i sam bojim".
Je li netko van ringa nekad zažalio što vas je provocirao?
- Nismo se nikad tukli jer kod nas u Đakovu nisi ni imao s kim, ha, ha. No sjećam se jedne scene u noćnom klubu. Vraćam se iz toaleta i vidim da su Petra okružila petorica. Mislio sam da je neka frka, pa sam udario jednog od njih, no dečki su samo ćaskali.
I kada je stiglo pitanje oko najdražeg borca, opet su pokazali bratsku složnost.
- U kick-boksu to je Artem Levin, a u boksu Vasil Lomačenko. Ima najbolji rad nogu ikad.
Braća imaju i mlađeg brata. Međutim, njemu ne daju blizu ringa.
- A ne, neka njemu rukometa, dovoljno je što smo mu držali fokusere malo za snagu. Kad budemo imali svoju djecu, nećemo im dati da idu u ovaj sport. Evo, sada i našoj majci nije svejedno, boji se kao da idemo u rat, pa se zato trudimo da uvijek na natjecanja idemo zajedno, da onaj koji sjedi u kutu, odmah može nazvati kući.
I bit će tako uskoro početkom ožujka na Državnom prvenstvu u rodnom Đakovu. Dođite ih pogledati...