U zračnoj luci nigdje nikoga. Ni medija ni navijača, tek neki golobradi mladići Balić, Metličić, Kaleb, Zrnić, Sulić... Da, to su oni koji su godinu prije izblamirali hrvatski rukomet i na Euru 2002. završili posljednji. Po novu blamažu, tako se mislilo, krenuli su iz zračne luke u Portugal.
- Idemo pokazati svijetu kako Hrvati igraju rukomet - govorio je tada u prazno oniži gospodin s naočalama, koji izgleda kao Woody Allen, a i ta izjava bila je više za film nego najava turnira. Ali taj hrabri i čestiti gospodin, koji je u tom trenutku uzeo reprezentaciju koju nitko nije htio imao je, hm, ajmo to tako reći, onu stvar. Imao je hrabrost Herkulesa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Na prvoj 200 gledatelja
Taj Lino, Bog mu bio na pomoći, preuzeo je reprezentaciju u najgorem trenutku u povijesti. Nikad, ali nikad, naš rukomet nije bio na nižim granama.
- Na prvoj mojoj utakmici, protiv Češke, u dvorani je bilo 200 ljudi. Ej, 200! Svi su nas otpisali, nitko nije vjerovao da možemo više bilo koga pobijediti.
Bila je to Linina prva utakmica. A kad su na SP-u izgubili prvi susret od Argentine, pa u drugom na poluvremenu gubili od Saudijske Arabije, nitko u državi više nije gledao rukomet, a Lino i njegova izjava “idemo pokazati svijetu kako Hrvati igraju rukomet” bila je predmet izrugivanja. “Eto, pokazali smo im da nemamo pojma”, bili su komentari.
No od tog poluvremena s Arabijom Lino kao da je upalio neku kapsulu u koju su sjeli i odletjeli, ostavivši iza sebe staromodni i spori rukomet. Ostatak znate.
Porazi su korisni
U godinu i šest mjeseci od blamaže Hrvatska je postala svjetski prvak i olimpijski pobjednik. Autor tog čuda protiv Srbije je sinoć 200. put sjedio na klupi Hrvatske. I ubilježio 150. pobjedu (24-21).
- Puno je to utakmica, kad se okrenem i promišljam o tih 200 susreta, koliko je bilo teških utakmica, koliko je bilo strepnji, neprospavanih noći... Ali nije mi žao. Radio sam s puno strasti, posvećenosti, nisam bio ravnodušan ni na što nego sam uvijek davao sve od sebe. Nisam savršen, griješio sam, na greškama sam i učio. Ponosan sam. Izgubio sam malo utakmica, mislim 38, ali i porazi su korisni. Gladan sam pobjeda, volim pobjedu, u ovoj godini kad napuštam reprezentaciju malo sam i sjetan zbog odlaska, ali život je takav, prolazan - kaže Lino (69).
Nije lako, vjerujte, izdvojiti bilo koju utakmicu. Bilo je tu svega i svačega, suza, pjesama, veselja, tuge...
- Koju bih utakmicu izdvojio? Triput su nas pokrali u finalu, nepošteno je bilo 2008., 2009. i 2010., ali to je dio života i sporta. Koju posebno pamtim? Hm... Svaka je posebna, ne bih ih htio uspoređivati - rekao je Červar i dodao:
Nisu znali za broncu
- Prva titula, bila je nedjelja, zlato u Portugalu. Pa sljedeće godine olimpijsko zlato, opet je bila nedjelja. Nedjelja je bio poseban dan u mojoj karijeri. Svaka pobjeda mi je draga, ali neke su nezaboravne, neke će otići u povijest. Čak i zlato s Mediteranskih igara 2018. s mladom momčadi protiv favorita isto mi je drago. Čak i srebro mi je drago. Jedino nisam nikad broncu osvojio. Nikako nisam mogao naučiti igrače, onu Balićevu generaciju, da igraju za broncu. Oni su uvijek smatrali da treba samo finale igrati, da je njima mjesto u finalu.
Tako je smatrao i Lino, najveći trener u povijesti hrvatskog rukometa. Sve medalje, svjetske, europske, olimpijske, mediteranske... Lino ih je sve osvojio. I dogurao tamo gdje nitko nije. Do 200. utakmice na klupi Hrvatske. Kapa do poda, Lino...