Doktor Željko Šućur, kako ga je dosta ljudi zvalo, hrvatski dr. House, bio je dobar čovjek. Toliko dobar da je liječio ljude koji su ga napadali, radili mu o reputaciji i karijeri. Usred tih napada. Toliko dobar da su ga ti koji su ga napadali usred napada znali nazvati i zamoliti da preko reda primi nekog njihovog ili da nekom njihovom sredi vezu u nekom laboratoriju ili kod drugog doktora, i on bi to učinio.

Šućur je umro, njegova partnera Kuvalju zatrpali su pozivima da komentira Šućurovo sudjelovanje u spašavanju Janice Kostelić, a Kuvalja im je govorio: “Prvo, Željko Šućur je bio dobar čovjek”.

Nekad ti epizoda oboji cijeli život. Spasiš živote ili samo karijere nekoliko slavnih sportaša i pamte te po tome, nekako skoro svi previde desetke ili stotine tisuća ljudi kojima si pomogao ne samo kao liječnik, nego i kao čovjek, nekad samo razgovorom, koji su se kleli u tebe, ali eto, nisu zanimljivi.

Nisam išao na sprovod da se ne miješam s “njima”. Recimo, požalio mi se na mog kolegu, da su razgovarali, i da mu je moj kolega otvoreno rekao: “Znaš, ja znam da si ti u pravu i da je sve kako ti kažeš, ali što ćeš, plaćaju me da pišem protiv tebe. Pristao sam i sad ne mogu drukčije”. Ne znam je li kolega bio na sprovodu, ali zbog same mogućnosti da ga tamo sretnem nisam išao. Nekoliko njih. Da ne bude zabune, nisu svi novinari.

Šućur je otišao naglo, neočekivano, pa mu nisam rekao što Ćiri jesam, da mu, umre li prije mene, neću ići na sahranu, da se ne miješam s ljudima koji tamo zapravo ne bi trebali biti. A što da kažem, ne vjerujem u posljednju počast tog tipa, mislim da neke stvari treba riješiti za života. Jednako javno.

Poneka smrt gotovo maestralno oslika život, nekoliko života ili vrijeme cijelog naroda. Šućurova je opet podsjetila da se prema velikanima, zaslužnima, često odnosimo vrlo loše. I za njihova života, a onda i nakon smrti. Mnogi su mu ostali dužni, recimo samo ispriku. Bio je dobar čovjek, volio je bolje, strastvenije, hrabrije. Otišao je čiste savjesti.