Hajduk je nakon 29 odigranih kola na osam prvenstvenih poraza, i do kraja sezone lako bi mogli izjednačiti i najgori rezultat po broju poraza u novijoj povijesti kluba, onaj iz sezone 2014/'15 kada su upisali čak 13 poraza u 36 kola. Zanimljivo, i u toj su sezoni na mjestu predsjednika i trenera bili isti ljudi - Marin Brbić i Igor Tudor!?
Na početku sezone s Poljuda su širili optimizam i najavili povratak u borbu za vrh ljestvice, odnosno, borbu za mjesto koje vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka. S trenerom Oreščaninom koji je selektirao i uigravao momčad, s predsjednikom Brbićem koji je krenuo u svoj drugi mandat sa stabilnim financijama te sportskim direktorom Bjelanovićem koji je dovodio pojačanja i posložio 30% skuplju momčad od one prethodne... Rekao bi čovjek – idila!
No iako ta ista sezona još uvijek nije ni izbliza gotova, već sada se može konstatirati kako je ona po svemu najgora u novijoj povijesti kluba. Sugeriraju to najraniji europski poraz u povijesti od Gzire, koji je otkazom platio Siniša Oreščanin, najranije ispadanje iz kupa u osmini finala od Gorice, koji je otkazom platio Damir Burić, ali i najsramotniji poraz protiv Varaždina, koji je deklasirao Hajduk i u prvom dijelu vodio 3:0, što ide na račun trenera Igora Tudora, koji će kako stvari stoje, preživjeti i ovu sramotu bez potresa, jer Mario Stanić i Ivan Kepčija vjeruju u njegov rad i viziju...
I nisu to jedini ekstremi u ovoj neobičnoj sezoni, u kojoj je Hajduk primjerice upisao i niz od osam uzastopnih domaćih pobjeda, ali i niz porazno loših rezultata na gostovanjima, na kojima sve do nedavno nisu pobijedili nikoga osim Varaždina!? Hajduk je pobjedom nad Dinamom nakon 1.399 dana ljetos zasjeo na prvo mjesto i na njemu se održao 52 dana, ali se isto tako na početku proljetnog dijela sezone srozao na četvrto mjesto...
Sezona uspona i padova, sezona ekstrema, u kojoj je odrađen i najizdašniji transfer u povijesti kluba, odlazak Domagoja Bradarića u Lille koji je do vrha napunio bijelu blagajnu, ali i posložena najskuplja momčad u novijoj povijesti kluba, koja astronomska pojedinačna primanja igrača od 400 – 500 – 600 tisuća eura godišnje baš ničim ne opravdava.
Nakon brojnih zaokreta i tri promjene na klupi i dvije na mjestu sportskog direktora, Hajduk se doveo u situaciju da nama rezultat, ali zato ima punu svlačionicu preskupih igrača na koje trener ne računa i planira dovesti nove. A čak i ove na koje računa, koristi na poprilično neuobičajen način. Iako je u zadnjih šest mjeseci imao dvije prilike da za pripremu i uigravanje momčadi, najprije onu redovitu zimsku, a onda i ovu drugu, prisilnu zbog pandemije korone, Tudor je napadače Tahiraja i Jakoliša koristio je na mjestu beka, beka Juranovića na mjestu stopera, stopera Dimitrova na mjestu centarfora... I tako u krug.
Simića je Tudor otpisao odmah, najpotentniji mladi igrači Nejašmić, Dolček i Čolina gotovo šest mjeseci su mu bez objašnjenja grijali klupu, Hamza Barry je bio standardan iako je u startu bilo jasno da neće potpisati ugovor i da odlazi iz kluba... I sve bi to bilo podnošljivo da su igra i rezultat opravdali Tudorove poteze. Ali nisu...
Previše je na terenu bilo nelogičnosti i turbulencija da bi svlačionica bila stabilna a momčad kompaktna, da bi imali mirnoću i sigurnost prijeko potrebnu za kvalitetnije igre i rezultate. Što se uostalom i vidi. A što će donijeti preostalih sedam kola teško je i predvidjeti, no ako se po jutru dan poznaje, navijače Hajduka ne očekuje puno toga dobroga...''Da sam na vašem mjestu ja bih jutros otvorio bolovanje'' poručio je dobronamjerni navijač Hajduka, svjestan koliko on šokova proživljava kao navijač, ali ništa manje i mi koji o mučenjima i posrtanjima Tudorove momčadi moramo izvještavati iz utakmice u utakmicu. I nije bio daleko od istine...