Iako nije učinio ništa protuzakonito ili nečasno, Rakitić je doživio patnje koje obično muče mafijaša nakon što se popne na vrh piramide svog svijeta.
Dakle, dječak ili tinejdžer kreće s dna. Rođenima u srednjoj klasi ili njenim ostacima teško da možeš prodati foru o jednakim šansama za uspjeh. Njemu - nikako. Radi što zakon ulice nalaže da bi stekao poštovanje i napredovao u kriminalnoj hijerarhiji. Zna da značku poštuje većina, a pištolj svi. Od snagatora, postaje organizator posla, pri kraju dijela priče svrgne ili naslijedi šefa. Napusti kriminal, svi poslovi su mu zakoniti. Sad mu treba još samo poštovanje, a ne može ga dobiti. I naživo umire. Kupi najbolji, najcjenjeniji, najreprezentativniji restoran u Londonu, moraš rezervirati tjednima ili mjesecima unaprijed, i zbog njega je drugi dan prazan.
Rakitić je počeo na dnu. Pošteno je pobijedio sve koji su imali bolji start. Godinama je pobjeđivao sve koje je trebalo da bi igrao za Hrvatsku i Barcelonu. I pusti sad Barcu, tamo nije mogao dobiti više od povremene ljubavi nakon što bi zabio vrlo važan ili spektakularan gol, ili dodao zadnji pas. Cijela Barcelona je tu da opslužuje Messija, plus ponekog koga marketari mogu bar pokušati prodati stotinama, a sretni su nakupi li se desetak milijuna kupaca. Dio tog paketa je i povremeno naricanje, moraliziranje zbog nepravdi koje je Rakitić istrpio jer nije utrživ kao Suarez i drugi.
Ne znam je li manjak ljubavi u Hrvatskoj stvar Rakitićeva karaktera. Insajderi kažu da su ga, dok su ga u Barceloni svi voljeli, voljeli i zato što je sa svima bio dobar. Čovjek se nije zamjerao. Ali, činjenica je da u Hrvatskoj nije bio poštovan ni voljen ni približno koliko je vrijedio. Koliko su samo reprezentativaca, ma gdje bili rođeni, navijači slavili iako njihov doprinos nije bio ni pola Rakitićevog. I to čak ako u zasluge ne ubrojimo Rusiju.
Idealan trenutak za oproštaj bio je valjda dan poslije dočeka. Donekle korektna isprika bila bi oproštajna utakmica na kojoj bi dobio ovacije kakve prije odluke da odlazi nije dočekao.