Prije točno 23 godine u Srednjoj Americi dogodila se jedna od najvećih tragedija u povijesti nogometa.
Navečer 16. listopada 1996. na stadionu 'Mateo Flores' Gvatemala je ugostila Kostariku. Kvalifikacije za ono Svjetsko prvenstvo 1998. na kojem su Boban, Šuker, Ladić i društvo čuda radili.
Utakmica je trebala početi u 20 sati. Kapacitet stadiona je procijenjen na 45.796 tisuća ljudi, a ljude su na tribine počeli puštati šest sati ranije (?). U tako velikoj vremenskoj rupi na stadion su se uvukli i oni s ulaznicom i oni bez njih.
Kako se bližilo vrijeme početka utakmice, a na svoje mjesto pokušavao sjesti sve veći broj onih koji je mislio da su kupnjom karata osigurali mirno gledanje tekme koju je željno očekivalo 15 milijuna Gvatemalaca, postalo je jasno da za sve mjesta na stadionu neće biti.
Samo nekoliko minuta prije prvog sučeva zvižduka masa nezadovoljnih navijača koji nisu mogli na svoje mjesto srušila je nekoliko ograda na sjevernom ulazu i nahrupila na sjevernu tribinu...
S vrha tribine krenuo je val mase koji je potiskivao one u donjim redovima. Vrlo brzo ljudi su doslovno zgnječeni na ogradu, zgaženi ili ugušeni. Ozlijeđeno je 200-tinjak, a smrtno stradalo 80 ljudi.
Nije se reagiralo na vrijeme, a onda se sve odvilo munjevito, prebrzo da se spriječi horor. Kada je jauke i vapaje upomoć zamijenila tišina, postalo je jasno da će se zbog nogometa brojati žrtve.
Utakmica je otkazana, tadašnji predsjednik Alvaro Arzu proglasio je tri dana nacionalne žalosti. Fifa je zabranila da se na 'Mateo Floresu' igra nogomet naredne dvije godine, na optuženičku klupu posjednuto je 13 osumnjičenih, ali - nitko nikada nije osuđen za užas u Guatemala Cityju.
A tragedija na stadionu 'Mateo Flores' ostaje kao jedan od najcrnjih dana u povijesti nogometa i sporta uopće.