Sedam je godina švicarski izbornik, a na ovogodišnjem Euru treći je put zaredom izborio nokaut-fazu velikog natjecanja. Otišao je sad i korak dalje, izbacivši svjetskog prvaka Francusku u Bukureštu nakon penala 8-7. Prvo je to četvrtfinale za Švicarce u povijesti europskih prvenstava u petom nastupu.
- Nitko mi ništa nije morao pokloniti, sve sam izborio sam - govorio je Vladimir Petković (57), koji je prošao put od Sarajeva preko Slovenije do Švicarske, gdje živi i radi već 33 godine.
POGLEDAJTE VIDEO: Tuga nakon ispadanja s Eura
Bosanski Hrvat, dijete roditelja koji su radili u obrazovanju, bio je plemeniti veznjak dobre tehnike. Počeo je igrati nogomet s 11 godina u Ilidži, a onda su ga primijetili u Sarajevu.
- S 14 godina ušao sam u juniore Sarajeva i potpisao prvi profesionalni ugovor. Kao profesionalac igrao sam u Sarajevu pet godina, do 1987. Nakon toga se otvorila ona poznata mogućnost ukidanja dobnih granica za igrače, a meni je tada upravo istekao ugovor te sam došao u Švicarsku - govorio je Petković za portal Croatia.ch.
Osvojio je prvenstvo bivše države sa Sarajevom 1985., a onda, nakon kratke epizode u Kopru u Sloveniji, promijenio nekoliko švicarskih klubova. Chur, Sion, Martigny, Bellinzona, Locarno, Buochs. U Bellinzoni je bio trener-igrač i polako se okrenuo trenerskom poslu.
U Švicarskoj je naučio surađivati s igračima različitih nacionalnosti.
- Dolazim iz sredine gdje su integrirani mnogi narodi i iako su svi s istog područja, religiozno i kulturno su različiti. Rano sam otišao od kuće i dosta obilazio, bio malo u Sloveniji te onda vrlo rano došao u Švicarsku. Za mene je to sve bilo normalno, nisam imao nekih poteškoća. Sada kao treneru mi to isto donosi neke prednosti jer sam navikao probijati se kroz život, prilagođavati sebe ili druge ljude mome razmišljanju.
Zanimljivo poglavlje njegova života svakako je i angažman kao socijalnog radnika u katoličkoj udruzi Caritas u Giubiascu, u kantonu Ticino. Radio je tamo pet godina.
- Integracija je jedno od najvažnijih pitanja, ne samo u sportu, nego i u životu. S te strane sam imao i vrlo dobra i pozitivna iskustva kada sam radio pet, šest godina u Caritasu, gdje sam susretao ne samo nacionalno različite ili religiozno različite, već i financijski različite ljude s različitim poteškoćama. Tu čovjek mora biti fleksibilan i mora biti čovjek da bi pokušao rješiti te probleme.
Koliko sličnosti vidi u trenerskom poslu i onome u Caritasu?
- U oba posla radi se s ljudima, s grupama ljudi, te se radi na njihovoj motivaciji. U oba slučaja radi se na učenju ljudi da nešto učine na određeni način ili da slijede određene ideje, vaše ideje. Disciplina mora biti prisutna. Razlika je jedino financijsko stanje tih ljudi. No na kraju, kad čovjek radi, kad daje sve od sebe, ako ne sutra, onda će se prekosutra to sve sigurno vratiti - kaže Petković.
U reprezentaciji vodi još jednog Hrvata, Marija Gavranovića, koji je Švicarcima donio produžetke u Bukureštu golom za 3-3. No postoji i suprotan primjer švicarskog Hrvata koji je odabrao Hrvatsku, Ivana Rakitića. A u Konfederaciji je promjena državljanstava "mali milijun".
Što presuđuje?
- Mislim da je dosta veliki financijski utjecaj jer igrači gledaju gdje će zaraditi više. No isto tako sigurno nije isto igrati za švicarsku reprezentaciju ili za hrvatsku reprezentaciju. U hrvatskoj reprezentaciji vrijednost igrača skače rezultatima reprezentacije i popularnošću nacionalne selekcije. To igraču daje mogućnost da bira u kojem će klubu nastaviti karijeru i pod kojim financijskim uvjetima. Domoljublje je kod tih mladića možda u drugom planu, više dolazi od njihovih roditelja i iz sredine kojom su okruženi, nego od samih mladića koji su ovdje i odrasli i išli u škole.
Do 2011. ostao je u Švicarskoj, a onda je kretko otišao u inozemstvo. Nije se proslavio u Samsunsporu u Turskoj, kao ni u Sionu kojega je vodio samo četiri utakmice.
Pravi posao napravio je u Laziju od 2012. do 2014., osvojivši talijanski kup. To mu je otvorilo vrata da nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu naslijedi Felixa Magatha na klupi reprezentacije.
Kako uspoređuje švicarski i hrvatski nogomet?
- Primjećujem da je veliki odljev igrača te da sada igraju ili skroz mladi igrači ili oni koji završavaju svoje karijere. Takva je situacija i u Dinamu i u Hajduku. U Švicarskoj je sve drugačije organizirano, puno sigurnije. Prisutno je zdravo stanje nogometa. Važno je i ponašanje prema sucima i prema publici. Hrvatska je počela raditi nešto i na tom polju, ali primjećujem da ostale države bivše Jugoslavije puno manje. Ovdje klubovi uvijek moraju biti financijski zdravi i prezentirati financijsku moć ili nemoć, tj. pravo stanje stvari. U Hrvatskoj to još nije tako jasno.
Politiku želi daleko od nogometnog terena.
- To treba biti odvojeno! Političari su dobrodošli, kao i svi drugi ljudi, da budu navijači određenog kluba. No miješanje ne. Politika ne bi trebala imati dodirnih točaka sa sportom, Jedina dodirna točka bi trebala biti da politički i sportski pokuša svoju državu popeti na određeni nivo, ali nikako drugačije. Uplitanjem politike se škodi sportu - rekao je Petković.