Bio je jedan od onih sportaša čija je veličina nadilazila granice terena, pa i država za koje je igrao. Iztok Puc, Slovenac kojeg je Hrvatska prigrlila kao svojeg, bio je rukometni virtuoz, ljevak s topom u ruci i čovjek kojeg povijest pamti kao jedinog rukometaša koji je na Olimpijskim igrama nastupio za tri reprezentacije. Njegov život, ispunjen nevjerojatnim uspjesima, završio je prerano, u 46. godini, nakon kratke i teške bolesti koja je potresla regiju i ujedinila rukometni svijet u želji da mu pomogne.
Rođen 14. rujna 1966. u Slovenj Gradecu, Puc je bio predodređen za velike stvari. Karijeru je započeo u Šoštanju, a punu afirmaciju stekao u banjalučkom Borcu, no zlatno doba njegove karijere neraskidivo je vezan za Zagreb i hrvatsku reprezentaciju. Njegov nadimak bio je "Žoga" (lopta na slovenskom), što je savršeno opisivalo njegovu simbiozu s rukometom. Za njega je sve izgledalo tako lako i prirodno.
Jedinstveni olimpijac i junak Zagreba
U sportskim almanasima Iztok Puc zauzima posebno mjesto. On je jedini rukometaš u povijesti koji je zaigrao na Olimpijskim igrama pod tri različite zastave. Put je započeo s Jugoslavijom u Seulu 1988., gdje je osvojio brončanu medalju. Vrhunac je doživio s Hrvatskom u Atlanti 1996., kada se okitio zlatom, a olimpijski krug zatvorio je nastupom za Sloveniju u Sydneyju 2000.
Iako je bio Slovenac, 1990-ih je postao ikona hrvatskog rukometa. Dolaskom u Zagreb 1990. godine, postao je temeljni igrač generacije koja je pokorila Europu. S tadašnjim Badelom 1862 Zagreb osvojio je dva uzastopna naslova prvaka Europe 1992. i 1993. godine. Stariji ljubitelji rukometa i danas pamte njegov legendarni gol u finalu protiv njemačkog Wallaua. Nijemci su u uzvratu dostigli zagrebačkih pet golova prednosti, a onda je Puc, u posljednjim trenucima, zabio za veliko slavlje i donio Zagrebu drugi europski naslov. Taj trenutak postao je simbol moći te generacije.
Njegov bivši suigrač, pokojni Zlatan Saračević, najbolje je opisao njegovu genijalnost.
- Iztok Puc nije volio trenirati, ali njemu trening nije ni trebao. Znao je sve o rukometu. Takvih igrača više nikad nije bilo, bio je neponovljiv. Dok smo igrali zajedno, on je mislio, a ja šutirao.
Zlato u Atlanti kao kruna karijere
Puc je bio neizostavan član prve velike generacije hrvatske rukometne reprezentacije, popularnih "kauboja" koji su harali svjetskim i europskim natjecanjima. Bio je dio momčadi koja je osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. i srebro na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. godine.
Ipak, kruna njegove reprezentativne karijere dogodila se na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Pod vodstvom izbornika Velimira Kljaića, Hrvatska je osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju od osamostaljenja, a Puc je bio jedan od ključnih igrača na tom putu. Njegova snaga, pregled igre i razorni udarac bili su nerješiva enigma za protivnike. Slavko Goluža, njegov tadašnji suigrač, prisjetio se koliko je Puc značio momčadi, čak i kada nije mogao igrati.
- Sjećam se da je Iztok tada u finalu bio ozlijeđen, ali smo ga svi željeli vidjeti na klupi jer nam je to davalo dodatnu snagu. Bio je suigrač kakav se samo može poželjeti.
Kao član te zlatne generacije, dobio je i Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar".
Obitelj na prvom mjestu i preseljenje u Ameriku
Unatoč slavi, Iztok Puc uvijek je bio obiteljski čovjek. Njegova supruga Jasenka kći je još jedne rukometne legende, Hrvoja Horvata "Cvebe", čime su se spojile dvije velike sportske obitelji. Godine 2005. obitelj se preselila na Floridu u SAD-u kako bi podržala tenisku karijeru sina Boruta. Rukomet je tada pao u drugi plan, a Iztok se posvetio ulozi oca i supruga, daleko od svjetala pozornice.
Živio je mirnim životom sve do proljeća 2011. godine, kada su se pojavili prvi simptomi opake bolesti. Ubrzo je stigla teška dijagnoza: rak pluća koji se proširio na jetru i kosti. Tada je započela njegova najteža bitka. Vijest o njegovoj bolesti šokirala je sportsku javnost u Hrvatskoj i Sloveniji. Odmah su pokrenute brojne humanitarne akcije kako bi se prikupila sredstva za skupo liječenje u Americi. Organizirane su utakmice, a bivši suigrači i klubovi ujedinili su se u želji da pomognu legendi.
Prerani odlazak velikana
Nažalost, bolest je bila brža. Iztok Puc preminuo je 20. listopada 2011. u 46. godini života, samo dva dana prije velike humanitarne utakmice između Zagreba i Barcelone, čiji je cjelokupni prihod bio namijenjen njegovom liječenju. Njegov odlazak ostavio je ogromnu prazninu.
- Jutros sam se čuo s njegovom suprugom koja mi je prenijela vijest da je Puc preminuo. U svoje ime i ime kluba izražavam Pucovoj familiji sućut. Puc je bio prije svega veliki čovjek, bio je veliki sportaš i rukometaš - rekao je tada tužnim glasom Zoran Gobac, menadžer RK Zagreba koji ga je i doveo u klub.
Prema njegovoj posljednjoj želji, urna s pepelom položena je dijelom u obiteljsku grobnicu u Sloveniji, a dio je prosut u more ispred Novalje na otoku Pagu, mjestu koje je obožavao i gdje je s obitelji provodio ljeta.
Nasljeđe Iztoka Puca živi i danas. Kao trajni spomen na sportaša koji je spajao dvije zemlje, Hrvatski i Slovenski olimpijski odbor utemeljili su godišnju nagradu "Iztok Puc", koja se dodjeljuje najperspektivnijim mladim rukometašima. Ispred dvorane "Kutija šibica" u Zagrebu stoji spomen-ploča kao podsjetnik na velikana koji je ispisao neke od najljepših stranica hrvatskog i slovenskog sporta. Iztok Puc nije bio samo vrhunski rukometaš; bio je simbol jedne generacije, uzor i čovjek koji je pokazao da sport ne poznaje granice.