Moj prvi neprijatelj u životu.
KK Zadar je bio moja prva sportska ljubav i Zadrov neprijatelj bio je i moj neprijatelj. I mali Zadar tad je sredio Dražena, na njegovom terenu, rasturio mu kompletnu priču o trećem naslovu prvaka Europe. Bilo je divno. Uživao sam u tome. Veliki Dražen otišao je s porazom. Zamisli to.
"Ko te pobijedio, Dražene? - Ma neki tamo Zadar."
Bio je neviđeno dobar igrač. Bahat kao Jordan. Precizan ko Dudi na pikadu. Ne može falit i moš se slikat. Baš ga nisam volio. Tapa-tapa, svaki šut - koš. Ma, ajde molim te. Vozi. Daj ti meni starog dobrog Veljka Petranovića i Pahlića pa ćeš vidit što je basket.
Jednog jutra, iz nekog razloga išao sam do matere u SDK, netko nas je vozio. U autu vijesti na radiju. Veli ovaj: "Poginuo je Dražen Petrović..."
Šta?!
"U teškoj prometnoj nesreći u Njemačkoj jutros je poginuo kapetan hrvatske košark..."
Šta?! Ko?! Dražen?!!!
Sjedio sam na stražnjem sjedištu i kad smo parkirali oči su mi već bile pune suza. Plakao sam za neprijateljem. Već smo se davno bili "pomirili" jer sam jako poštovao žar s kojim je dolazio igrati za Hrvatsku. Al uvijek to nekako ostane u tebi unutra. Ja sam Zadar, ja nisam i nikad neću biti Team Dražen. Svaka čast i respect ali... Uvijek nekako ostanem mali ja i moj Zadar i veliki, moćni Dražen i ta njegova Cibona koja nam je stoput je.... majku, a mi njoj samo jednom.
Uglavnom, išao sam pješke doma. Šetao Kalelargom očiju punih suza. Pa mi se razbistre pa se opet nekako napune. Pa prođem kraj Jazina i opet sve iznova. I dandanas nešto me opere kad se toga sjetim.
Počivao u miru, Dražene, Neprijatelju broj jedan. I hvala što si me naučio da ne pobjeđuju uvijek najbolji. Da respektiram suparnika i da ga nikad, više nikad u životu ne mrzim..