Najbolji hrvatski skijaš u povijesti, osvajač Velikoga kristalnog globusa 2011. Ivica Kostelić (43) objavio je u petak na Facebooku tekst s posvetom ocu Anti Kosteliću Gipsu (84) koji je dobio nagradu Hrvatskoga skijaškog saveza Ante Kostelić ža životno djelo.
Ivica se prisjetio zgoda s priprema na austrijskom ledenjaku Mölltaller, gdje je obitelj bila na pripremama, kako je napisao, u najtežim danima besparice.
POGLEDAJTE VIDEO: Ivica preko Atlantika
Ivičinu objavu prenosimo u cijelosti:
Hrvatski skijaški savez dodijelio je nagradu za životno djelo mome ocu. Čast koja mu je iskazana bila je utoliko veća što su na dodjeli prisustvovali predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i ministrica sporta Nikolina Brnjac pri čemu je premijer održao prigodni govor. U dirljivoj ceremoniji kojoj sam nazočio preko video linka iz Semmeringa, okupilo se mnoštvo poznatih nam lica s kojima smo kroz mnoge zime dijelili nepoznate priče u planinskim zabitima za koje nikada niste čuli.
Umjetnička skulptura Ivice Propadala koju su mu uručili, a koja simbolizira nagradu, prikazuje poznatu figuru mojeg oca na skijama s lopatom u rukama. Mali krug ljudi iz njegove ekipe zna da to nije bilo koja lopata, nego osobna lopata mojeg oca s kojom se koristio tijekom mnogih godina na skijaškim terenima, a koja je bila poznata pod nazivom "globalna lopata". Taj i drugi šaljivi natpisi ispisani flomasterom krasili su tu lopatu po čemu je bila prepoznatljiva.
S obzirom na svečanu formu prigode, svaki od govornika, uključujući i mene, a pogotovo mog oca, našao se sputan u svojim govorima kao netko tko može ispričati beskrajnu priču koju mora skratiti tako da stane u nekoliko rečenica. Ta površnost je, naravno, sušta suprotnost našem putu, kojeg bi nagrada, iako sama po sebi sjajna, trebala predstavljati. Podsjetilo me je na jednu anegdotu.
Nakon višegodišnjeg izbivanja s Moelltaler Gletschera vratili smo se gore u travnju 2005. godine na proljetne treninge. Taj ledenjak otvoren je za skijanje 1987., a otac i ja prvi puta smo ga pohodili 1988. godine, kada sam ja imao osam godina. Moelltaler je bio naša baza u najtežim danima besparice od 1990. do 1996. Kada bih morao uprijeti prstom u jedno mjesto koje me je najviše formiralo kao skijaša i sportaša, gdje su se kalili naša ljubav i čvrstoća, bio bi to Moelltaler Gletscher. Visoko gore na 3000 metara, u hotelu bez televizije, u sobama bez prozora, spavali smo na podu i jeli špek i luk za 50 šilinga dnevno. Dani su bili i lijepi i ružni, kao sunce kojem smo se veselili ili oluje koje su nam šibale lica, oplemenjeni druženjem, crtanjem i sviranjem gitare u našem skromnom domu kojeg smo voljeli i koji je bio topao premda je stranim ljudima izgledao kao zatvor. Nebrojeni dani treninga ostali su zapisani u dnevniku mog oca, u našoj svijesti i podsvijesti, koji su nekada kasnije isplivali kao tajna snaga u trenucima odluke, snaga koja se tiho taložila godinama da bi eksplodirala onda kada smo je trebali. I tako smo se vratili u naš dom, nakon dugo godina. Dok smo zajedno s trenerima raspoređivali ogromnu prtljagu koja nam je trebala služiti tijekom predstojećih mjesec dana treninga, otac je zastao u dugom hodniku hotela. Na kraju hodnika bila su staklena vrata s pogledom prema planinama na zapadu. Uzeo je stolac, postavio ga nasred hodnika, sjeo se i zagledao u planine. Nakon nekoliko minuta prišao mu je Dejan Lež, naš fizioterapeut i upitao ga: "Gips, je li sve u redu? Zakaj tu sjedite?" Otac na čas otvori usta kao da će odgovoriti, ali se pred njegovim očima pojaviše i isčeznuše mnoge slike. Pokoleba se i izreče "Znaš kaj...ne mogu ti to objasniti."
Nadam se stoga da će najmudriji od nas, kada dođe vrijeme, imati prilike zaviriti dublje u mnoge zapise i sjećanja što ostaju iza ove neobične priče.