Kao da je jučer bilo, a prošlo je već šest godina otkako je Katar ni iz čega, preko noći postao rukometna senzacija. Petrodolari u sportu mogu skoro sve, pa i to. Emir Tamim bin Hamad al-Thani doveo je Svjetsko prvenstvo kući u Dohu u kojoj je izgradio dvorane za 230 milijuna dolara, oformio reprezentaciju u kojoj je bilo svega, samo ne Katarana, a sve je uspio u savršeni stroj pretvoriti španjolski majstor Valero Rivera i s legijom stranaca biti drugi na svijetu iza Francuske. Svidjelo se to nekome ili ne. Riverina cijena, primjerice, bila je 800.000 eura, što su gabariti najplaćenijih rukometaša na svijetu... Najmanji problem za kraljevsku obitelj.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatski rukometaši o sebi
- Taman je tada otac prepustio vlast sinu, koji je postao kralj države. Mislim da ni on ni nitko tamo nije očekivao medalju, to je bilo nešto nezapamćeno - prisjetit će se srebra iz 2015. godine Mario Tomić (32), pivot Nexea i jedan od dvojice Hrvata koji su igrali za Katar s kojim danas zatvaramo prvi krug (18:00, RTL).
Zapravo, Tomić i dalje igra, štoviše, igrao bi čak i sada u Egiptu da...
- Da nije bilo ozljede. Htjeli su čak da im se priključim za drugu fazu, no rekao sam im da nisam spreman jer nisam trenirao.
Drugi Hrvat koji je bio dio katarske reprezentativne priče jest Marko Bagarić, koji je danas u Njemačkoj. S Hrvatskom je prije 15 godina u Švedskoj osvojio Svjetski rukometni kup, pa s Katarom igrao na zadnjim Olimpijskim igrama u Riju, tamo gdje smo na otvaranju turnira doživjeli pravu kata(r)strofu (23-30). Tomić je osjetio tek kvalifikacije za taj Rio.
- Igrao sam poslije toga i Azijsko prvenstvo, pa sam se za isto natjecanje vratio u reprezentaciju prošle godine. Oni funkcioniraju kao klub, žele da svi igrači igraju u domaćoj ligi kako bi bili na okupu. Meni je Nexe izašao u susret prošle godine i pustio me na mjesec i pol da budem s njima.
I vi ste mogli biti dio toga srebra?
- Ha da. Bio sam na popisu za te pripreme, koje su trajale čak šest mjeseci, Rivera ih je dva puta vodio na dva-tri mjeseca u Španjolsku, no izjalovilo se sve, zašto, ne znam. Godinu kasnije opet su me zvali, rekao sam im da imam želju i tako sam se priključio njihovoj reprezentaciji. Ne, ne žalim što sam tako odlučio jer svakom je sportašu cilj zaigrati za najbolje. Ja sam se tada našao tamo i htio sam isprobati kako to sve izgleda.
Vaš kompanjon Janko Kević, srećom, nije...
- Mislim da je on sada najsretniji. Stigli smo zajedno iz Siscije 2012. u Al Sadd, osvojili taj njihov Emirat kup, koji im znači sve, bez obzira bio ti najgori klub tamo jer ti je s njim sezona spašena. Poklopile su nam se neke stvari makar smo imali prvi ugovor na dva mjeseca, ja sam na kraju ostao pet godina, dok se on vratio u Europu. Znam da je bila priča da će i on igrati, ali, evo, sada živi svoj san s Hrvatskom.
Dok je katarski rukomet živio u snovima, koje je, primjerice, prije godinu dana razbio Bahrein ostavivši ih bez Tokija, lijepo je bilo biti reprezentativac. Ne baš toliko kao što se pričalo s vilama u vlasništvu, a milijunima na računu...
- Pročitao sam i ja da su dobili vile, milijune, Lamborghinije i ne znam što. Istina je da su dobili nešto novca, no nitko nikad nije želio govoriti o toj temi. Uredno su to zaobilazili, haha.
Priča se da šeici, osim što vole dobro nagraditi, vole biti i treneri...
- Oni ni ne znaju da se igra neka utakmica osim kad dođe do nekog uspjeha, onda oni nagrađuju. Ovi koji se petljaju trenerima u posao jesu, zapravo, menadžeri koji se vrte u klubu, znate kao i što je kod nas slučaj s četiri milijuna izbornika, tako i oni misle da sve znaju. Ali tamo si uvijek napola spremnim kovčegom, ni sam ne znam koliko se igrača i trenera promijenilo dok sam bio tamo. Bilo je nekih i koji nisu utakmicu odigrali, ali dobili su ono što su dogovorili.
Dvije godine nakon domaćeg terena koji su maksimalno iskoristili Katarani su se u Francuskoj potvrdili četvrtfinalom SP-a. Pretprošle godine u Njemačkoj zaskočila ih je Angola, završili su 13. pa im se dogodio taj veliki kiks u kvalifikacijama za OI koji nije Riveru koštao posla, što je kod šeika rijetkost, ali potvrda koliko mu vjeruju. Nema Rivera više toliko ekstra kvalitete kao nekad s Crnogorcem Markovićem, koji nas je u Riju zatrpao s deset komada, Francuzom Roineom, Španjolcem Vidalom... Od nositelja su ostali svemoćni leteći Kubanac Rafael Capote, koji im znači pola ekipe i koji nije igrao prve dvije utakmice te vjerojatno ni neće do kraja, pa Danijel Šarić, čiji refleksi s 43 godine, više nisu kao nekad makar je autoritet postojan, egipatski stup obrane od 120-ak kg Mabrouk. U Egiptu zbog ozljede nema ni prvog pivota Benalija, Heibe, Mallasha, Sinana, važnih bekova. Zato je sve na sebe preuzeo drugi Kubanac Frankis Marzo Carol koji izgleda kao da može sve, Japanu je zabio 11 komada i odradio svih 60 minuta, 55 protiv Angole. Nedostaje im, pak, pravi ljevak, pa utakmicu otvaraju s dešnjakom Zakkarom koji nije veliki kapacitet. Dakle, plan bi bio što više usmjeriti njihov napad nadesno ako je moguće...
- Ne znam ni sam koji je razlog što ih toliko nedostaje, ali sada je ipak to druga priča, nema više nas Balkanaca, divljaka toliko, haha. Više sada kostur čine Arapi i taj dio sjeverne Afrike, Tunižani, Egipćani, Sirijci. Međutim, ja Šaru nikad ne bih otpisivao, dok je na Carolu sada cijeli teret jer nedostaje im rotacije u vanjskoj liniji. Ma, on i Capote su prave zvijeri, to što im je priroda dala...
Rivera je svejedno najavio četvrtfinale?
- On je nevjerojatan, disciplina je na prvom mjestu i stvarno je donio režim koji traži 100 posto jer drugačije ne bi ni funkcioniralo. Nema šale, samo red, rad i disciplina.
Neće biti šale, da, s Kataranima danas, ali vrijeme je za pravu Hrvatsku. Igramo za prvo mjesto, igramo i za otvaranje s Bahreinom u drugom krugu, a zatvaranje s Dancima. I to je cilj...