Napokon se osjeća napetost Olimpijskih igara. Prvih nekoliko dana i nisam imao neki poseban osjećaj, ali kako se već otvaranje približavalo, počela je rasti nervoza, svi su postali napeti.

U selu je sve super, baš je jučer Kobe Bryant prolazio kraj mene, ali dok sam skužio da to zapravo Kobe prolazi kraj mene, već je prošao. Baš sam se želio fotografirati s njim, ali dobro, bit će valjda još prilike, ulovit ću ja njega kad-tad.

Nadam se samo da mi osiguranje neće “uletjeti” dok ga lovim jer gdje god se okreneš, vidiš samo mitraljeze. U apartmanu sam s tenisačima i džudašima, a blizu nas su Izraelci. To je tek čudo, nevjerojatno je kakvo oni osiguranje imaju...

A prvi dan sam već, pogotovo nakon sveg tog silnog osiguranja, šokiran. Počela je generalna proba za vatromet, zamalo sam pao s kreveta. Pomislim si: “Pa nije ni počelo, a već je krenulo rokanje”...

Trenirao sam svih dana nakon dolaska u London, odradit ću danas još jedan trening i onda ću se odmarati do početka natjecanja. Nemam neku posebnu tremu, barem zasad, a vidjet ću kako će biti na sam dan. Onda ću valjda biti nervozan.

A možda mi pomogne i krunica koju mi je dao prijatelj Zvonimir Škojo. On mi je davno rekao da ću se plasirati na Igre, a nakon plasmana i da ću osvojiti medalju. Zato nosim njegovu krunicu iako je uopće nisam vjernik. No otkad je nosim, dobro mi ide, kao da me čuva, što je dobro. Rekao mi je Škojo i da samo trebam vjerovati. A to će ići malo teže jer vjera je za inteligentne ljude, a ja baš i nisam inteligentan, haha...