Mateo Kovačić je glavna je nogometna vijest na jugu Londona. Chelsea je iskrcao 45 milijuna eura i time je Mateo srušio vlastiti rekord te potvrdio status najskupljeg hrvatskog nogometaša u povijesti.
Na Stamford Bridgeu se sve vrti oko Kovačića pa su podsjetili svoje navijače na Mateov put od Hrvata rođenog i odraslog u Austriji, prvih nogometnih koraka u LASK-u te prve afirmacije na kultnom travnjaku Maksimira.
Evo citata iz Kovačićeve priče o svom nogometnom odrastanju, do gola u debiju za Dinamo sa samo 16,5 godina...
- Rođen sam i odrastao u austrijskom Linzu. Sa loptom stalno od treće godine. Jedan prijatelj je počeo trenirati s 5 godina, rekao je svojoj mami da meni jako dobro ide nogomet pa je ona mojoj mami predložila da i mene upiše na nogomet. Tako je počelo...
- Sjećam se da sam bio najmlađi, najmanji. Dres je plesao oko mene, ali... Igrao sam protiv dvije-tri godine starijih klinaca pa se doslovno od samog početka naučio boriti i zaštititi na nogometnom terenu.
- Sa pet-šest godina postao sam svjestan toga da sam sa loptom bolji od drugih. Bio sam brži i talentiraniji. Još u vrtiću podjela je bila takva da igram sam protiv trojice, da nadmetanje bude ravnopravnije!
- LASK Linz je veliki klub u Austriji. Pamtim te početke tamo, još sam u kontaktu sa nekim od ljudi iz Linza. To je bio jako važan dio razvoja. Tata je snimao utakmice koje sam igrao kao klinac, dan-danas imam te snimke.
- Kad sam imao 10 godina igrali su LASK i: Dinamo! Modri su me primijetili, dvije sam godine sa njima igrao po turnirima, a onda je Dinamo odlučio mojoj obitelji ponuditi da se vrati u Hrvatsku.
- Meni je bilo lakše, bio sam klinac i brže sam premostio promjenu. Roditelji su morali žrtvovati jako puno toga, napustiti kompletan život kakav su dotad stvarali. Na tome ću im uvijek biti zahvalan.
- Imao sam 12 kada sam prešao u Dinamo. Dinamo ima jednu od najboljih nogometnih škola, a mi Hrvati smo nacija nadarena za sport. Talenata je uvijek puno, jedino nam nedostaje volje za rad!
- Sa 14 godina sam slomio nogu i to je bio užasan šok. Sve smo napustili u Austriji da bih ja uspio u nogometu i sada je sve to izgledalo propalo, izgubljeno...
- Vjerujemo u Boga i vjerovali smo da će nam se vratiti sva odricanja i uloženi rad, a na kraju je upravo tako i bilo. Vratio sam. Jak i pun motiva. Sa 14 lom noge, a sa 16: u prvoj momčadi Dinama!
- To je bio poseban dan... Debi za Dinamo u Prvoj ligi, a samo 16,5 godina. I još sam zabio gol! Sjećam se očevog pogleda, sreće. Nakon svega što je prošao vidio je sina kako sa nepunih 17 debitira za Dinamo i još daje gol na tom debiju. Mislim da je najponosniji otac na svijetu!