Hrvatski paraolimpijac Josip Zima (31), prvi predstavnik Hrvatske u nordijskom skijanju koji nastupa u kategoriji sjedećih skijaša, taj je sport zavolio upravo radi njegove specifičnosti.
- Volim sve što je teško i sve što mi predstavlja izazov, a sve to utjelovljuje nordijsko skijanje. Malo sportaša odabire ovu disciplinu upravo radi težine samog sporta, ali ja volim brzinu i avanturu koju on predstavlja. Nije to sport za svakoga i nije nimalo lagan jer tu se u prvom planu vidi vještina i snaga samog sportaša koji se natječe - rekao je Bjelovarčanin.
Prije 11 godina pao je s balkona i ostao prikovan za kolica. Slomio je kralježnicu na četiri mjesta i nagnječio leđnu moždinu. Paraplegičar je, ali vješt je na snježnim padinama. Sam njegov početak u disciplini nordijskog skijanja pokazuje kako zaista živi paraolimpizam.
- Kada sam čuo za nordijsko skijanje, odlučio sam se odvažiti na trening i bio sam siguran da ću briljirati. Međutim došao sam na stazu i nakon doslovno 50 metara nisam mogao dalje, a onda sam se i strašno ozlijedio. To je u meni probudilo još veću želju da uspijem i da pokažem da ja zaista mogu sve što poželim, koliko god bile velike prepreke.
Josipu Zimi ovo su prve Paraolimpijske igre, ali ne osjeća prevelik pritisak, već samo ponos.
- Strašno sam uzbuđen i oduševljen što mi se to upravo događa u mojem sportskom životu. To je mi je zaista velika potvrda i inspiracija da i dalje nastavim trenirati nordijsko skijanje koje mi zaista odgovara u svakom pogledu. Nastup u Pyeongchangu ispunjava me ponosom, a to što sam prvi predstavnik nordijskog skijanja iz Hrvatske još me više motivira da dam sve od sebe na stazi.
Otkrio je i kako se priprema za nastup na snijegu.
- Treniram jako puno i jako često. Želim biti što spremniji za Igre, a to znači treniranje u svako doba dana, u teretani i na snijegu. S obzirom na to da ne mogu biti na snijegu svaki dan, treniram i pomoću sprave koja simulira skijanje pa je zapravo to idealan način treninga kada nema snijega. Disciplina mi je ključna jer bez plana spavanja, prehrane, vježbanja i slobodnog vremena ne bi mogao napredovati onoliko koliko želim i trebam.
Ono što je najvažnije svakome sportašu jest oslonac kojemu se može prepustiti kada je najteže, a to je Josip našao u svojoj obitelji.
- Ne bih mogao bez svoje žene, a još manje bez svojih malenih kćeri, Eme i Eve. Ove tri žene u mojem životu daju mi snagu kakvu nisam ni znao da imam. One su zaista sve što sam ikada mogao poželjeti i moje najveće dostignuće - zaključio je.