LeBron James jedan od najvećih, ne "samo" košarkaša nego uopće sportaša u povijesti. Popularnost mu je abnormalna, taj životni aspekt nemoguće je razumjeti onima koji ga nisu iskusili. Uz sve privilegije dolazi i dosta ne jako ugodnih 'nuspojava'.

LeBron je prije svega - roditelj. Ali zbog popularnosti ne samo da ne ni to ne može biti na neki uobičajen način nego čak ispada bahat i 'napuhan'. A realno: nije. Ponekad malo prenabrijan...? Možda.

Nedavno je na utakmici svojeg sina (za kojeg se ama baš svi slažu da će također biti vrhunski košarkaš) na zagrijavanju klinaca i sam malo zakucavao, a nakon jedne akcije bio je toliko oduševljen da je uletio na parket i pritom 'izgubio' tenisicu.

Krenule su kritike o bespotrebnom eksponiranju, bolesnoj potrebi da stalno bude u prvom planu, zasjenjivanju djece uključujući i vlastito. Na prvu zvuči logično, ali daleko je bliže istini da je od samih organizatora i djece zamoljen da privuče pažnju na srednjoškolsku košarku jer inače je u zadnjim redovima ili ni ne dođe na utakmicu.

Reakcije s druge strane spektra govore o LeBronu koji, kao svaki otac, ima vlastito dijete na srcu, a pazi i da podršku da svim klincima koje može.

Prije koji mjesec je najboljem igraču momčadi protiv koje je igrao LeBron junior prišao i rekao: "Nadam se da ću te dočekati u NBA-u, da ću još uvijek igrati kad ti dođeš". Dečko se rasplakao, od sreće, šokiran.

A tisuće i tisuće, što poznatih, što manje poznatih ličnosti, na TV-u ili preko društvenih mreža istaknule jednostavnu i jasnu činjenicu: tužno golem broj djece odrasta bez očeva, a kritizira se onoga koji svaki slobodan trenutak koristi da bi bio involviran u život svoje djece, pomagao im i najbolje što može sudjelovao u njihovom odgoju i odrastanju.

LeBron je 'sumanuto' bogat i jednako tako poznat, ali je i - otac. Ne "samo" biološki nego onakav kakav bi otac trebao biti. Kritike zaslužuju oni koji svoje djecu napuste, a ne očevi kao što je LeBron James.