Kada je bivši nogometni golman Slaven Belupa i Rijeke Robert Lisjak (41) nogometnu loptu zamijenio izradom domaćeg istarskog pršuta, ni sanjao nije da će mu se taj posao podvući pod kožu.
Kaže da je mu je to postao posao iz snova. Radne navike je, naglasio je, stekao uz brižne roditelje ali o pršutu, žlomprtu, panceti... i načinu kako ih napraviti nije znao ništa bez punca Milana Buršića i punice Darinke iz Vodnjana.
Iz Koprivnice u Vodnjan
- Buršić je vlasnik jedne on najpoznatijih istarskih OPG-ova koji godišnje proizvede oko 45 tona pršuta i 15 tona pancete. Moja supruga Michela, njihova kćer, drži tri kantuna naše kuće i ona je vidjela da imam potencijal za postati pršutar. Ona ima strašno dobru viziju kako zadržati dobar rejting a ja sam tu da izvršavam zapovjedi - našalio se bivši golman.
Pogledajte video:
On je nedavno odradio svoje prvo samostalno soljenje preko 400 komada pršuta, a punac i punica kažu da je to vrhunski odradio. Svoju nogometnu karijeru završio sam s 35 godina, a u dogovoru sa suprugom došli smo do zaključka da je bilo dosta povlačenja po klubovima i traženju drugih angažmana, pa je pršut zapravo bio top izbor za nastavak i promjenu karijere.
- Dok sam se bavio nogometom nisam pojma imao ništa o pršutima i pancetama. U tom dijelu života imao sam period od 45 dana kada sam ostao bez kluba između Istre i Rijeke i nisam znao gdje ću ići. Istovremeno, u Vodnjanu sam počeo ulaziti u posao s pršutom i konzumirati malo jače te istarske delicije koje su mi predobre.
- Rođen sam u Koprivnici, a u Prigorju su kobasice malo drugačije nego u Istri. Prigorske kobasice su puno začinjenije i suše se na dimu, a u Istri nema dima. Dobro je i jedno i drugo, ne mogu vagati - priznao je Lisjak, koji ipak čuva svoju tradiciju u srcu.
Rezanje kao sviranje violine
Ipak, priznaje da se između njega i istarskog pršuta stvorila neraskidiva ljubav, pa ne prođe ni dana da si bivši nogometaš ne nareže malo domaćeg pršuta.
- Kod soljenja pršuta mora se pripremiti dobra smjesa od krupne i sitne soli,češnjaka,lovora i ružmarina, te se radi suho soljenje. Sol se upija nekoliko dana prvo s jedne strane buta, a nakon 5-6 dana se okreće na drugu stranu. Postupak traje oko dva tjedna, ovisi koliko su veliki butovi - objasnio je stručno Lisjak.
U pršutarni on i supruga rade sve, od škovacera do direktora.
- To je obiteljski biznis koji nema titula i radimo svi sve. Biznis postoji preko 30 godina i mi samo nastavljamo već dobro utaban put. Od svih proizvoda koje imamo pršut mi je kralj, ali jako volim i zarebnjak, dok moj tata voli primjerice dobru istarsku kobasicu. Nisam nikada mogao unijeti dašak svoje prigorske tradicije u istarske delicije jer su to nespojivi proizvodi koji se rade na potpuno različite načine.Istarska kobasica je lagana i blago začinjena, a u nju ide bijelo vino i češnjak te se stavlja na vjetar, na buru da se suši. Prigorske kobasice se suše na dimu i imaju jače začine i papriku ali svaka ima svoj gušt - objasnio je razliku.
Jedina poveznica između nogometne lopte i pršuta je, kaže, to što za oba posla mora imati finoću u rukama.
- Morao sam imati ekstra osjećaj u rukama kada sam branio i gledao da svaka lopta s jačim šutom ostane u rukama. Kod pršuta moram imati osjećaj da ta feta pršuta bude tanka i da ju odrežem profesionalno,od početka do kraja. To je kao sviranje na violini, da se odsvira lijepo taj jedan ton - ispričao je Lisjak.
Na pitanje gdje se vidi za deset godina kaže da mu je samo cilj da OPG Buršić ne bude ispod nivoa na kojem je danas. Nogomet nije zaboravio, zaigra ga i gleda radi gušta.