Naravno, ne zbog rašljara i podzemnih voda, rušenje Poljuda, Maksimira i Zagrebova stadiončića u Kranjčevićevoj pitanje je godine. Logična je i sudbina Hajdukova Starog placa. Kakva lokacija! Da su bolja vremena, bilo bi pitanje dana, ovako će tradicija i parola da nije sve na prodaju još neko vrijeme izdržati. A onda će tamo biti sagrađeno nešto što će umjesto tisuću gledatelja na tjedan okupljati od četrdeset do sto tisuća korisnika na dan, ili će njih tisuću masno platiti kako bi teritorij imali samo za sebe, da im te stotine tisuća ne dodijavaju. 

Stadione će srušiti ne samo zato što je njihova idealna pozicija, razlozi su očiti, izvan grada. Srušit će ih i zato što premalom broju ljudi išta znače. Sjećam se kako sam s prijateljem prošao kraj srušene tribine maksimirskog stadiona, a on je govorio: “Kakva sramota! Ne mogu vjerovati da navijači nisu golim rukama pokupili ostatke hrama i odnijeli ih kućama, nego ovo danima stoji i čeka kamione da komade svetinje odvezu na otpad… Ne mogu vjerovati da klub to ne prodaje kao suvenire, uspomene.” Uzeo je komad bivše tribine i odnio ga kući. I, nije podatak za baciti, čovjek je iz Torcide Zagreb.

Zbog svega toga rušenje stadiona i gradnju na novim lokacijama, i to ne nužno gradnju velebnih građevina, nego funkcionalnih stadiončića, ne smatram okladom nego sigurnim ishodom. Doista, mislim da kladionice to ni u ludilu ne bi stavile u ponudu. Osim ako bi se kladilo na rok.

Rekao bi čovjek da to nema veze, ali… Kladim se i da će tad hrvatski klubovi igrati bolji nogomet. Bude li se pazilo na svaku lipu, a igranje nogometa na jeftinoj površini podrazumijeva racionalnost na svim razinama, znači da neće biti moguće zarađivati kupujući igrače nego samo prodajući ih.