Silvio Marić (51) treći je gost podcasta 'As s klupe: Powered by Carlsberg', posvećenom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Nekadašnji veznjak za "vatrene" je odigrao 19 utakmice i zabio jedan gol. Hrvatske boje branio je na svjetskoj smotri u Francuskoj i osvojio broncu.
- Trebao sam za reprezentaciju dati mnogo više, ali, nažalost, spriječile su me ozljede. U Portu sam imao tešku ozljedu koljena odmah na prvoj utakmici, kasnije i u Panathinaikosu. Žao mi je što nisam odigrao više utakmice za "vatrene". Srećom, bio sam na tom SP-u 1998. - govori u uvodu Marić.
Sjećate li se debija za reprezentaciju?
- Kako je? Bilo je to u Grčkoj 1997. Zadnja utakmica kvalifikacija za SP, trebala nam je pobjeda. Danska je već osigurala plasman. Mi smo pobijedili, Šuker je to riješio, a onda nam je i trebala pobjeda ili remi Danske protiv Grčke. Peter Schmeichel je skidao čudesa i zaustavio Grke. Davor Šuker mu se javio i poslao mu nekakvu šunku, nešto tako. Branio je kao lud, ha, ha! Zatim dodatne kvalifikacije protiv sjajne Ukrajine, koju je praktički činio cijeli kijevski Dinamo koji je tad harao Europom...
Što vam prvo padne na pamet kad razmišljate o SP-u?
- Prva asocijacija na tu svjetsku smotru je Vittel, kamp u kojem smo bili. Izolirani od svega... Nismo uopće znali magnitudu tih pobjeda i sjajnih rezultata koje smo nizali. To je bio resort, imali smo potpuni mir. Mi klinci u repki morali smo paziti na ponašanje, kako predstavljamo svoju zemlju. Meni je to tad bilo sve woow. Ćiro je bio izbornik, znamo kakav je bio. Znao je reći: "Sine, ako mi ne daš sve, nisi mi dao ništa". Pa dok ja shvatim što je s tim želio reći...
To je bilo vrijeme bez mobitela, internet je bio u povojima. Kad ste postali svjesni da je u Hrvatskoj zbog svega potpuna ludnica?
- Bilo nam je jako žao nakon poraza od Argentine u skupini jer smo mislili da ćemo se križati s Englezima. A onda Rumunji tamo iznenade i sruše Engleze i pošalju ih na Argentinu. A mi onda s Rumunjima... Imali smo malo i sreće. Tad smo postali svjesni svega. Puni stadioni, atmosfera, navijači... Baš tih dana Šuker i Boban nabavili su kazete slavlja naših navijača diljem Hrvatske. Riva, Jelačić plac, Osijek, Rijeka...
Pali su Rumunji, potom i Nijemci...
- S Nijemcima smo imali povijest još s EP-a 1996., kad nas je sudac zeznuo... Nismo uoči susreta s njima bili optimistični, ali imao je Ćiro svoje fore. Prije sastanka nas okupi i kaže: "Zvao me ovaj, zvao me onaj, svi kažu da ćete dobiti pet komada". S tog sastanka izašli smo nabrijani. Pa im zabiješ tri komada. Pitao sam Vlaovića kako to da je odlučio pucati u blok u onoj situaciji pa mi kaže: "Osjećao sam da će izmaknuti nogu". Ma, jedino tako si mogao pobijediti takve reprezentacije, izvanserijskim golovima.
Kako je Anthonyju Šeriću, vama i ostalim mladim igračima na tom SP-u bilo uklopiti se među starije dečke?
- Meni je to bilo nestvarno. Biti s Prosinečkim u sobi, igrati uz facu Bobana. Pa kad su mi Bilić i Štimac objašnjavali gdje moram stajati... Bilić je bio dobar kao kruh, Štimac je bio mangup. Bokšić je bio opasna faca, žao mi je što ga nije bilo na SP-u zbog ozljede. Pod normalno je bilo da Šimić, ja ili netko mlađi nosi lopte, ide po čunjeve. Išli bismo i u pekaru da su nas slali po nešto, ali nisu naši stariji igrači bili takvi.
Tih godina Dario Šimić i vi imali ste u Dinamu svoj fan klub?
- Nevjerojatno, da. Imao je 5000 članova. Bile su bilježnice s našim likom, gumice za brisanje... Stalno smo se zafrkavali. Znao sam prodavati foru da me zvao David Beckham da pita kako se radi taj marketing, ha, ha! Šimić i ja bili smo cimeri. Ne sjećam se jesmo li u Vittelu igrali nekakve igrice. Najviše smo se družili u jednoj sobi za masažu. Bilo je tamo četiri ili pet maserskih stolova, a pored i hladnih sokova, piva. Tu bismo se svi okupljali. Kad god bih došao na masažu, Aljoša Asanović je bio tamo, ha, ha! Taj je mogao na masažu i u 1 ujutro. Bilo je kartanja također. Počelo je to još na pripremama na Bjelolasici. Kartali smo remi Zoran Mamić, Vlaović, Ladara (Dražen Ladić, op. a.) i ja. Ladara nas je rasturao, išle su te partije u velike iznose. Prije polufinala smo došli do njega i predložili mu da se dugovi poništavaju ako uđemo u polufinale. Rekao je: "Dajte, pustite me sad s tim, moram se koncentrirati na utakmicu". Pristao je. Razbijamo mi Njemačku, utrčavamo u teren, grlimo Ladaru i u tom zanosu mu Zoki govori: "Ladara, na nuli smo, jel' tako?", ha, ha! Oprostio nam je sve. Ma, to su te neke sitnice koje su ekipu držale na okupu. Prije svake utakmice nokaut faze smo se šalili i zvali frendove da nam počnu rezervirati ljetovanje. Prvo prije Rumunjske, zvali bismo i govorili: "Pa gdje ćemo mi proći Hagija i ekipu, tukli su Engleze...". Prije Njemačke također... Baš smo bili škvadra, stalno zafrkancija. Pa prođeš te Nijemce i zoveš opet: "Dečki, nemrem na more, moram sad ostati do kraja, u polufinalu smo".
Potom je došao predsjednik Franjo Tuđman...
- Uh, nisu se baš svi mogli zafrkavati s njime. Sve nas koji smo igrali u Dinamu jako je volio. Volio je jako i Štimca, Bilića, Bobana, po cijeli dan bi on sjedio s njima, ručao, zafrkavao se. Svi su bili mangupi, svi su bili "špreheri", nije bilo "mutavaca", to je jugoškola. Prosinečki je postavljao rekorde u pinballu, sve fore je znao.
A onda Francuska...
- Baš mi je žao, imali smo ih. Naravno da Bobanu nitko nije zamjerio onu grešku. Rekao je Ćiri prije utakmice da se ne osjeća najbolje, da ima virozu... A u finalu su deklasirali Brazilce, stvarno su bili izvanserijski. Pitanje kako bismo se mi proveli s Brazilom da smo prošli u finale, da se ne lažemo.
Što ste slušali?
- Štimac s onom svojom "Mare i kate", Šuker je volio Severinu, "Djevojka sa sela" i to. On je bio DJ... Pa se Stana (Mario Stanić, op. a.) ofarbao...
A onda Nizozemska za treće mjesto...
- Oni su bili možda i najjača momčad među polufinalistima. Većinom su igrali u tom moćnom Ajaxu. Otišli su kući po supruge i djecu prije utakmice za treće mjesto. Bili su potpuno opušteni, a mi u fokusu, kao vojska, toliko nam je značila ta medalja. Bojao sam se te njihove opuštenosti, mislio sam da će nam dati pet komada. A mi odigramo onako... U avionu smo bili pijani. Dolazimo kod predsjednika Tuđmana na primanje, a svaki u sebi ima pet-šest piva. Dugo smo čekali da dođe. Kad je došao, ja u šali rekao: "Ajde, nek' si i ti došao". A svi u smijeh, ha, ha. Dobili smo ordene. Pa u grad na Severinu, a kasnije u izlazak u Best. Pjevala je Doris Dragović. Popeo sam se na pozornicu pa su me redari umalo dograbili, nisu me prepoznali, imao sam kapu. Pa je i Doris intervenirala, izvukla me...
Jeste li uspjeli tog ljeta na more?
- Jesmo, u Bolu smo bili, Štimac je imao svoju diskoteku. Ma, prekrasno vrijeme. Te godine sam igrao i Ligu prvaka s Dinamom. Kasnije, kad sam došao u Newcastle, sve te face poput Shearera čestitale su mi na toj bronci. Osjećaš se baš veliko. Svi su pitali za Šukera, gdje god bih došao.
Ćiro vas je volio...
- Bio je opasan, nisi smio gledati u pod, uvijek u oči. Volio je disciplinu, imao je neke segmente trenerske na svjetskoj razini. Mi smo se njega bojali. Znao mi je prigovoriti kad sam nosio nešto dužu kosu, fudbalerku... Govorio da neću imati dobar pregled igre. Pa mu ja velim da mi to daje snagu, a on kaže: "A šta, ti si Samson?!". Protiv Argentine me stavio na beka i pobjegao mi je igrač, primili smo gol. Zadaviti me htio, ponavljao: "Pa jesam ti rekao da se ošišaš...". Kad su Rumunji dobili Englesku, rekao je: "Sine, dobro si ipak napravio što si pustio igrača". To vam je bio Ćiro.