Bila je to subota, 31. siječnja 2004. Ljubljana je disala za rukomet, a dvorana Tivoli je gorjela. U polufinalu Europskog prvenstva snage su odmjerili domaćin Slovenija i Hrvatska, tada aktualni svjetski prvak i po mnogima prva sila svjetskog rukometa. Momčad Line Červara, predvođena mladim Ivanom Balićem, predstavljala je rukometnu avangardu i u Sloveniju je stigla po jedino zlato koje joj je nedostajalo.
POGLEDAJTE VIDEO OD 6:46
Peta minuta koja je promijenila sve
Hrvatska je u utakmicu ušla kao favorit. Červarovi izabranici su na turniru redom rušili Španjolsku, Dansku i Švedsku, demonstrirajući moć i samopouzdanje svjetskih prvaka. Početak polufinala protiv Slovenije nije nudio drukčiji scenarij. Igralo se čvrsto, gol za gol, u atmosferi nabijenoj do krajnjih granica. A onda, u petoj minuti, dogodio se trenutak koji je zaustavio dah.
U jednom obrambenom duelu, slovenski reprezentativac Aleš Pajovič gurnuo je prst duboko u desno oko kapetana Hrvatske, Petra Metličića. Bolan urlik prolomio se dvoranom. Metličić je pao na parket, previjajući se od bolova. Liječnička služba odmah je utrčala, a šok na licima hrvatskih igrača i stručnog stožera govorio je više od riječi. Za Metličića, ključnog čovjeka i u obrani i u napadu, utakmica je bila gotova. Umjesto borbe za finale, čekao ga je hitan put u bolnicu i operacijski stol. A Pajovič je dobio samo žuti karton?!
Hrvatska je ostala bez kapetana, bez svog desnog vanjskog, ali i bez mirnoće. Šokirani događajem, "kauboji" su izgubili ritam, a Slovenci su, nošeni fanatičnom podrškom s tribina, preuzeli kontrolu. Utakmica je na kraju završila pobjedom domaćina 27-25, a san o europskom zlatu rasplinuo se na najbolniji mogući način.
"Zamalo sam ostao bez oka, a oni kažu da je to normalno"
Dok su se njegovi suigrači borili na parketu, Petar Metličić proživljavao je vlastitu dramu. Prvo poluvrijeme gledao je s klupe, a drugo je proveo ležeći u svlačionici po preporuci liječnika, slušajući huk s tribina i moleći se za pobjedu. Nakon utakmice, umjesto analize poraza, novinarima je opisivao horor koji je proživio.
- Osjetio sam jaku bol i znao sam da se dogodilo nešto opasno. Bojao sam se da mi nije izbio oko. Uplašio se i naš liječnik jer je bilo i krvi, no to je bila krv od nokta kojim me je Pajovič dohvatio po koži.
Metličić je otkrio i detalje koji su ga posebno zaboljeli.
- Je li to učinio namjerno ili nije, ne znam. Iskreno se nadam da ipak nije. Pajovič se ispričao još na poluvremenu, ali mi je zasmetala izjava Slovenaca poslije utakmice da su i takve ozljede dio sporta. Ja sam zamalo ostao bez oka, a oni kažu da je to normalno - ispričao je tada shrvani kapetan.
Epilog je bio stravičan: hitna operacija rožnice i 21 šav. S povezom preko oka izgledao je poput gusara, ali nikome nije bilo do šale. Hrvatska je u borbi za broncu, umorna i psihički ispražnjena, izgubila od Danske, završivši turnir na četvrtom mjestu s "drvenim medaljama" koje su, iznimno za to prvenstvo, dodijeljene poraženima u borbi za odličja.
Pomirenje u Španjolskoj i prijateljstvo nakon rata
Godinama je taj "prst u oku" bio simbol svega što je pošlo po zlu, a Aleš Pajovič u Hrvatskoj je postao sportski neprijatelj broj jedan. Mnogi su bili uvjereni u namjeru, a tadašnji izbornik Lino Červar tvrdi da je sve bilo dio šire slike.
- Džaba bi im bili oni ukrajinski suci, koji su nas krali cijelo vrijeme, da se nije dogodilo ono. Pero je u tom trenutku bio možda i najbolji desni bek na svijetu. Pajovič je fin dečko i ne vjerujem da je to napravio namjerno, no činjenica je da su nas Slovenci od početka mlatili, a suci su im to puštali - prisjetio se.
Ipak, sudbina je htjela da se putevi Metličića i Pajoviča ponovno isprepletu. Nekoliko godina kasnije postali su suigrači u moćnom španjolskom Ciudad Realu. Tamo je priča dobila neočekivan, sportski i ljudski epilog.
- Sjećam se da se tada digla velika buka oko tog slučaja. Čak je i savez imao ideju da privatno tuži Pajoviča. U međuvremenu smo Pajo i ja postali suigrači. Čovjek se došao još jednom ispričati, rekao da je bilo nenamjerno i ja mu vjerujem. Kada sam ga u klubu malo bolje upoznao, vidio sam da je dobar dečko. Taj smo incident obojica zaboravili i glavno da je moje oko živo i zdravo - otkrio je Metličić godinama kasnije, stavivši točku na sve spekulacije.
Pajovič je također potvrdio da su sve nesuglasice odavno riješene.
- Oko one ozljede sam s Perom odavno sve riješio. Ispričao sam se i danas samo mogu potvrditi da nije bilo namjerno. U Ciudad Realu znali smo se često družiti i smijati tom incidentu i svemu što se nakon toga događalo - rekao je Slovenac.
Metličić je u međuvremenu postao rukometni trener i stručni komentator, britkog jezika i bez dlake na jeziku, dok je Pajovič trener koji je, između ostalog, vodio i reprezentaciju Austrije. Prije utakmica svojih momčadi često se čuju i zažele si sreću. Tako je jedna od najružnijih epizoda u povijesti rukometnog rivalstva Hrvatske i Slovenije, zahvaljujući veličini dvojice aktera, prerasla u priču o praštanju i prijateljstvu.