U-e-fa, U-e-fa!, ustao je i klicao Zdravko Mamić kao što dijete slavi svog superjunaka kad pobijedi zlikovca u crtiću.

Rijetki su ga pobočnici (možda i nitko) pratili u tom neukusnom skandiranju i sklopili ruke da bi pljeskali, više ih je to učinilo s grimasom ‘Bože mili, što ovaj izvodi?!’

Bio je to očajnički pokušaj da izvuče nešto simpatije i suosjećanja kod Uefinih čelnika. ‘Začudo’, nije upalilo. Kao ni dolazak u Cardiff premijera Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Ivana Šukera, Zvonimira Bobana...

Hrvatska i Mađarska tog su travnja 2007. dobile pljusku, ni jedan član Uefina Izvršnog odbora nije glasovao da te dvije države dobiju organizaciju Eura 2012. Novac za stadione navodno je bio pripremljen, ali nakon tog poraza nogometni putevi Hrvatske i Mađarske otišli su u posve drugačijim pravcima.

Hrvati su nastavili rasturati na terenu, ali sve su ideje i infrastrukturni planovi bačeni u smeće, dok su Mađari nastavili ulagati. I nadati se rezultatu za koje desetljeće.

Zato će i danas Mađari biti ljubomorni na hrvatske igrače i uspjehe, a Hrvati će - čelnici saveza, političari, navijači, čak i igrači - sa zavisti gledati mađarski nacionalni stadion. Na kojem će Zlatko Dalić u prvu postavu vratiti Rebića i Brozovića, Lovrenu je istekla suspenzija i “vatreni” su veliki favoriti (tečaj na pobjedu 1,75, a na Mađare 5). Da tek četvrti put kvalifikacije otvore dvjema pobjedama. Nakon Ćire Blaževića 1994. (Estonija i Litva), Cice Kranjčara 2004. (Malta i Švedska) i Ante Čačića 2014. (Malta i Bugarska).

Da, uzor smo jedni drugima. Srećom, mi njima po igračima i rezultatima. Još uvijek...