Iza nadimka "El Animal" i reputacije neustrašivog udarača krije se priča o dječaku iz Sesveta koji je postao jedan od najuspješnijih hrvatskih boksača u povijesti. Prva asocijacija na djetinjstvo Filipa Hrgovića (33), priznao je jednom prilikom, bila mu je debljina. Bio je punašniji klinac pa su ga zvali Bucko, a iz te perspektive, činilo se kao čudo da će jednoga dana postati vrhunski sportaš. Iako dobroćudan, bio je i hiperaktivan, uvijek spreman za šalu i nepodopštine zbog kojih je redovito dobivao ukore. Jedna od anegdota koje se i danas sjeća jest natjecanje u snazi udarca s prijateljima iz razreda.
- Izredalo se nas deset lupajući šakom o vrata. Popustila su i kome će doći domar nego meni, najvećem. Sjećam se da smo morali skupljati novac i platiti štetu, a i danas kada sretnem ravnatelja kaže mi: "Koliko si mi razbio vrata, nije ni čudno što si postao boksač" - ispričao je Hrgović.
Unatoč nestašlucima, školu je svladavao s lakoćom, čak je išao i na natjecanja iz matematike. Prije boksa, njegova velika ljubav bila je košarka, koju je počeo trenirati kako bi skinuo višak kilograma. Cijela popodneva provodio je na igralištu, a bioenergetičar kod kojeg ga je majka odvela zbog problema s koljenima prorekao mu je vrhunsku sportsku karijeru u Americi.
Filip se obradovao, misleći da ga čeka NBA liga, no sudbina je imala drugačiji plan. Zbog problema s rastom i ozljedama, košarkaški san se ugasio. S viškom energije i dubokim poštovanjem prema boksu, s 13 godina je ušao u dvoranu Boksačkog kluba Leonardo. Prvi javni sparing izgubio je prekidom, što ga je samo dodatno motiviralo. Inat ga je tjerao naprijed, a uskoro je počeo pobjeđivati i one borce koji su mu se nekad činili nedodirljivima.
Obitelj kao najveća snaga i tiha patnja
Hrgović uvijek ističe da potječe iz prave radničke obitelji koja mu je usadila disciplinu i radne navike. Pokojni djed Stjepan, kojem je posvetio naslov europskog prvaka 2015., trideset je godina "crnčio na baušteli" u Njemačkoj, spavao po vagonima i gladovao kako bi obitelji osigurao bolji život. Otac Pero, zaposlen od 18. godine, bio mu je najveće utočište i svjetionik.
- Tata je fenomenalan, nikad se nije previše petljao u moju karijeru. Uvijek mu je najvažnije da ostanem zdrav i normalan, a u boksu što bude. Nikad mi nije rekao da moram osvojiti medalju, uvijek mu je najvažniji moj duševni mir. Zato je upravo on taj kojeg prvog nazovem nakon meča - govorio je Filip.
Njegov otac preminuo je 2022. nakon duge i teške bolesti. Filip je tada prekinuo pripreme, a pobjedu protiv Kineza Zhanga Zhileija, kojom je postao obvezni izazivač za svjetsku titulu, posvetio je upravo njemu. Majka Iva, koja je diplomirala na KIF-u, posvetila se odgoju petero djece i najveća je žrtva obitelji. Njegove mečeve dugo nije mogla gledati zbog stresa. Ipak, nakon što je osvojio svjetsko juniorsko zlato, cijela je obitelj postala "boksačka", prateći suparnike i pružajući mu bezrezervnu podršku.
Najveći oslonac danas mu je supruga Marinela, također sportašica, s kojom se poznaje iz djetinjstva jer su odrasli u istom kvartu. Vjenčali su se 2019. u Sesvetama, a u svibnju 2024. dobili su kćer. Rođenje djeteta promijenilo je i njegove stroge principe. Samo nekoliko tjedana prije ključnog meča protiv Daniela Duboisa, Hrgović je doletio u Hrvatsku kako bi vidio novorođenu kćer, odstupivši od pravila da obitelj drži podalje od sebe tijekom priprema.
- Znala sam da je Filip prekrasan prema nećacima i da će biti super tata, ali ovoliko, i ne baš. Još me više iznenadio. Ništa mu nije teško, hrani je, presvlači, igra se se s njom - otkrila je Marinela.
Ipak, obiteljska priča ima i svoju bolnu stranu. Njegov tri godine mlađi brat Matija, za kojeg trener Pijetraj tvrdi da je bio veći talent od Filipa, morao je prekinuti karijeru zbog rijetkog medicinskog problema sa zgrušavanjem krvi. Potom je imao i probleme s kriminalom, bio je upleten u iznudu novca i trgovinu drogom.
- Za mene je bilo vrlo šokantno čuti da ne smije nastaviti boksati. To mu je bilo sve u životu i znam da se jako razočarao. U meni još uvijek tinja nada da će mu se nalazi poboljšati i da će se vratiti boksu - rekao je Filip.
Od kazahstanskog pritvora do rata s Hrvatima
Iako je Filipova karijera uglavnom išla uzlaznom putanjom, bilo je i dramatičnih trenutaka. Jedan od najtežih dogodio se u Kazahstanu, gdje je boksao u Svjetskoj boksačkoj ligi i zaradio veći iznos novca. Ne znajući za pravilo o prijavi gotovine iznad 10.000 dolara, na aerodromu su ga zaustavili.
- Uzeli su mi novac i završio sam u pritvoru. Imao sam sreće da je predsjednik boksačkog kluba za koji sam boksao bio tamo utjecajni političar pa su me vratili u boksački kamp na mjesec dana dok nismo dokazali da je to čist novac. Ne volim se toga sjetiti, užasno iskustvo, ali dobra škola - priznao je Hrgović u jednom televizijskom gostovanju.
Ovaj događaj, prema riječima njegovog oca Pere, bio je i početak kraja suradnje s dugogodišnjim trenerom Leonardom Pijetrajem, s kojim je osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
- Nikad neću zaboraviti poruku koju mi je tada poslao: "Tata, Leo me izdao". General je ostavio vojnika i otišao i to kasnije nikako nije mogao opravdati - tvrdio je Pero Hrgović u razgovoru za 24sata.
Pijetraj je kasnije ponudio svoju verziju priče, rekavši da je bio prisiljen ući u avion, ali gorak okus je ostao. Odnosi su se dodatno narušili nakon poraza od Tonyja Yoke na Olimpijskim igrama u Riju, kada je, prema očevim riječima, Filip na meč išao jednim, a trener drugim autobusom. Razlaz je bio neminovan.
Još jedna kontroverza koja ga prati jest njegov odnos s drugim hrvatskim boksačima. Njegov bivši kolega iz kluba, Hrvoje Sep, javno ga je optužio da je zakočio karijere nekolicini hrvatskih boraca, uključujući njega i Alena Babića.
- Kad je potpisao ugovor sa Sauerlandom, imao je uvjet da ne potpišu ni s jednim drugim hrvatskim boksačem dok je on tamo. Babić i ja imali smo spremne ugovore. Sve je propalo jer Hrgović nije htio. Ne znam zašto si je tako zatvorio vrata. Ne razgovara ni s kim od hrvatskih boksača. Potpuno mi je nejasno - izjavio je Sep u intervjuu za Index.
To je bio početak otvorenog medijskog rata, posebice s Alenom Babićem, koji je prerastao u jedan od najvećih sukoba na domaćoj borilačkoj sceni.
San o zlatu i put do vrha
Unatoč svemu, Hrgovića je uvijek vodila nevjerojatna samouvjerenost i glad za uspjehom. Dvorana u Dubravi, u kojoj je počeo, nalazila se zid do pučke kuhinje. Trener mu je često govorio da ih samo jedan zid dijeli od siromaštva, ali i od svjetala Las Vegasa. Ta slika postala mu je vječna motivacija. Iako je ušao u profesionalne vode, gdje se vrti ogroman novac, jedan san ostao je iznad svega.
- Da moram birati, olimpijsko zlato bih prije osvojio nego naslov svjetskog prvaka u boksu. To je nešto što me drži od malena i to mi je bitnije nego ikakvi novci koji se vrte u milijunima - odlučan je Hrgović.
Njegova samouvjerenost često je graničila s bahatošću, kao kad je izjavio da bi svjetskog prvaka Joshuu "prebio kao mačku", no on to ne vidi kao dio šoua.
- To je moj način života. Jedanaest godina treniram kao lud, europski sam prvak, imam olimpijsku broncu, mislim da mogu pobijediti svakoga - objasnio je.
Strah od neuspjeha, priznaje, postojao je. Bojao se da će nakon karijere, ako financijski ne uspije, morati raditi kao zaštitar u noćnom klubu. Taj strah bio je jedan od pokretača na putu prema vrhu. Nakon prvog profesionalnog poraza od Daniela Duboisa i gubitka privremene titule, mnogi su ga otpisali. No, on je to razdoblje iskoristio za oporavak i vrijeme s obitelji. Sada, kao otac, tvrdi da je motiviraniji no ikad i spreman za povratak. Njegovo putovanje se nastavlja, jer, kako sam kaže, "još uvijek sanja isti san".