Omaleni dječak koji je gledao brata kako trenira s ocem pa prije njega pogodio prečku za kraj treninga, karijeru je započeo u Jedinstvu iz Donjeg Miholjca, a dvadeset i nešto godina kasnije okitio se svjetskim srebrom u Rusiji. Početci su to Domagoja Vide (32), današnjeg stopera turskog Bešiktaša.
- Za Domagoja nije bilo tako malog broja kopački pa smo kupili rukavice, a nakon nogometa je ostavio rukavice kraj gola u dvorištu i došla je roda i odnijela ih, doslovno. Rukavice su virile iz gnijezda - prisjetio se Domagojev otac Rudika u HRT-ovom dokumentarnom serijalu 'Junaci našeg doba'.
Nakon nekog vremena primijetio ga je i NK Osijek, a Domagoj je u Osijeku išao u srednju školu. No, nije mu bilo lako. Nije se mogao odvojiti od rodnog sela...
POGLEDAJTE VIDEO
- Najteži period u karijeri bio mi je kad sam otišao u Osijek. Otac mi je tada znao dati novac za džeparac, a ja sam ga potrošio na autobusnu kartu za doći kući. Mama dolazi s pijace, a ja sjedim za stolom - prisjetio se hrvatski reprezentativac
Bio je napadač u Jedinstvu, ali odlaskom u Osijek trener je primijetio njegove druge kvalitete te je završio na poziciji desnog beka, a zatim na stoperskoj koju igra i danas. To objašnjava današnju Domagojevu polivalentnost, a napadački očevi geni ističu se u skoku i igri glavom koja je krasila i Rudiku.
- Otac mi je najmanje govorio dobre stvari, uvijek smo govorili o nekim nedostacima, što moram ispraviti. Sa 17 godina debitirao sam za prvu momčad Osijeka i razvijao sam se. Tada se moralo prodavati igrače da bi se opstalo i ja sam im bio 'zlatna koka' - rekao je Domagoj.
'Ode Vida, ode glava' bili su natpisi koji su se počeli pojavljivati po Osijeku. Kohorta nije htjela da Domagoj ode u drugi hrvatski klub, a Dinamo je bio zainteresiran. Otišao je u Bayer Leverkusen, ali ipak je nakon par sezona završio među 'modrima'. U Dinamu je prema riječima oca Rudike, napravio pravu karijeru. Nakon toga put ga je odveo u još jedan Dinamo, onaj ukrajinski.
- Bilo je 'opet mijenjaš državu, kako ćeš tamo. Ali bili su tamo Vukojević i Kranjčar, brzo sam sve pohvatao, naučio jezik i kulturu. Tako da Kijev danas ima veliko mjesto u mom srcu - rekao je Domagoj.
Tad je odlučio i pomoći rodnom kraju te je svojim srednjoškolskim prijateljima rekao da nađu nešto što bi željeli raditi, a da će ih on malo 'pogurati'.
- Tad je većina ekipa završila srednju školu, neki fakultete pa smo razmišljali o tome da pokrenemo nešto zajedno. On je mislio da ćemo otvoriti neki kafić u Miholjcu i da ćemo se time baviti. No, kad smo mu rekli da bi uzgajali crne svinje, ostao je paf, ali nas je podržao - prisjetio se Domagojev prijatelj.