Cico, Mlinka i Zeko bili su simboli Dinama, razlog zbog kojeg su se mnoga djeca zaljubila u Dinamo. Cico i Mlinka bili su nerazdvojni i izvan terena, zagrebački fakini i boemi. I možda, opet uz Zajeca, najbolji igrači u Dinamovoj povijesti.
- Kad me Niko nazvao ujutro u 9.45, znao sam o čemu je riječ. Predosjetio sam da nešto nije u redu, bojao sam se najgoreg. Niko mi je samo rekao: ‘Mlinka, umro je tata’. Pretrnuo sam. Te četiri riječi nikad neću zaboraviti. Obojica smo pukli, počeli smo plakati. Cico je dugo ležao u bolnici, tako da sam... - teško je govorio Marko Mlinarić.
Zajedno su odigrali stotine utakmica, odveli Dinamo do pobjede “bezbroj” puta. Bili su istinski heroji Zagreba. Cico je za Dinamo zaigrao 1973., a Mlinka u sezoni 1977/78. Kad je Mlinka dolazio, Cico je već bio zvijezda.
- Bio je velikan, igračina. Četiri godine je stariji od mene, ali sam ga uspio dostići da zaigramo zajedno. Ma čim sam ja ulazio u prvu momčad, Cico i dečki su me prigrlili bez pogovora. Meni je Cico, uz Zajeca, bio idol, kaj da vam kažem. Za mene su on i Zajec najbolji igrači Dinama svih vremena. Deverića i mene su prigrlili kao sebi ravne, a nama se ostvario san da zaigramo za prvu momčad Dinama s takvim legendama - kaže Mlinka.
Izabrati Mlinkin najljepši potez ili Cicin najljepši gol gotovo je nemoguće. Mlinka i Cico rušili su gotovo sve momčadi u Jugoslaviji, donijeli su naslov nakon 24 godine, osvojili dva puta Kup...
- Hm, najviše ću pamtiti pobjedu 3-0 protiv Crvene zvezde i polufinale Kupa protiv Slobode iz Tuzle. Zvezdu smo rasturili, onaj moj centaršut, pa kad se Cico bacio unazad i glavom u letu zabio... A tek Sloboda! Pobijedili smo 6-0, Cico je zabio četiri ili pet golova, a ja sam imao pet asistencija. Eto, te dvije ću pamtiti cijeli život. Cico je bio baš poseban španer, golgeter, vrhunski tehničar, fantastično je igrao glavom. Čovjek koji se nakon povratka iz vojske u proljeće 1982. stvorio kao lučonoša naše titule - kaže
legendarni Mlinka.
Generacija 1982. ostat će upamćena kao jedna od najvećih u Dinamovoj povijesti.
- Bili smo zaista sjajna generacija, fini zagrebački dečki. Cico je bio maskota kluba, bio je istinski simbol Zagreba, znao je sve riječi svih zagrebačkih pjesama. Bio je naš Cico, bio je pravi primjer kako se voli klub i grad. Današnje generacije mogu jako puno naučiti od Cice - istaknuo je Mlinka.
I to je točno. Zanos, elan i sreća koji su se vidjeli kad bi ti dečki iz 1982. govorili o Dinamu modu biti primjer budućim igračima kluba iz Maksimira.
- Ma Cico je bio punokrvni dinamovac, od glave do pete - kaže Mlinka i nastavlja:
- Imao je taj zarazni osmijeh, imao je tu pozitivnu energiju koju je furao i izvan terena. Koliko smo puta zajedno slavili, feštali... Jedinstven, dečko s Ferenščice iz radničke obitelji. Ma svi smo mi bili iz radničkih obitelji, zato smo i bili škvadra. Cico je uvijek ostal isti, niti slava niti novac nisu ga promijenili. Uvijek je svima bio na raspolaganju, neovisno o lovi, političkoj orijentaciji, staležu. Nije bilo važno jeste li faca ili niste, Cici ste se uvijek mogli obratiti. On je bil baš dečko s kvarta. Nije bez razloga baš on bio naša maskota, koju je svaki dinamovac imao u kući. S razlogom je bio maskota jer je bio jedinstven. Nikad, ali nikad Cico neće biti zaboravljen, on mora zlatnim slovima biti upisan u povijest Dinama i hrvatskog nogometa. Nema više takvih igrača, pravih zagrebačkih fakina kao što je bil naš Cicek. Teško mi je, ne mogu vam opisati koliko će mi faliti Cico, ovo je za mene nenadoknadiv gubitak, Cico mi je bio više od prijatelja, bio mi je idol. Ostaju mi naše uspomene, nada da će odnekud doći i opet zabiti u 90. za pobjedu - zaključio je Marko Mlinarić, po mnogima, uz Cicu i Zajeca, najbolji igrač kojeg je Dinamo ikad imao.
Cice više nema. Otišao je jedan od tri najbolja igrača koji su nosili Dinamov dres... Osim što su bili suigrači, Cico i Mlinka imali su odnos trener - igrač. Cico mu je prvo bio trener u Segesti, a poslije i u Dinamu. Cico na klupi, Mlinka u igri. Eto, i to smo doživjeli.
- Imali smo sjajan odnos, znao je vikati na mene, galamiti, ali to je bilo s trenerske strane. Kao prijatelji smo se uvijek družili, 1994. smo sa Segestom pobijedili naš Dinamo 2-1 - prisjeća se Mlinka.
Odlaskom Cice otišao je dobri duh i dah Zagreba, čovjek koji je istinski volio Zagreb i Dinamo. Mlinka će ga zauvijek takvog i pamtiti.
- Pamtim ga po atmosferi na Maksimiru, izlazimo za travnjak, a pun Maksimir. Taj duh Zagreba kakav je nekad bio, to je bio Cico Kranjčar. Ona sjajna atmosfera u zraku, mi izlazimo u Dinamovu dresu... To je bio naš Cico. Za mene je bio, kao što sam rekao, uz
Zajeca, najbolji igrač u povijesti Dinama - rekao je Mlinarić, koji je bio neutješan. Uostalom, da ste samo jednom bili
u društvu Mlinke i Cice, vidjeli biste kakvo je to prijateljstvo i uzajamno poštovanje.
- Evo, plačem cijeli dan, ne znam ni sam koliko sam suza isplakao, ovo je za mene veliki gubitak, mog Ciceka više nema - kaže Mlinka.
Bio je i odličan s Nikom, Cicinim sinom.
- Ma sjajan dečko, cijela obitelj Kranjčar je prekrasna. Niko može biti ponosan kakvog je tatu imao - kaže Mlinka.