Ha, mirovina je takva da koliko si "utočio" toliko dobiješ natrag, na prvu je slijegnuo ramenima trener braće Sinković Nikola Bralić (69).
Zdravlje mu je, što je najvažnije, bolje. Nakon operacije bubrega, zbog čega nije išao sa svojim veslačima na Europsko prvenstvo, vratio se u ritam, na biciklu je uz veslačku stazu, jedino ga muči što, kaže, ništa ne smije dizati, ne smije se naprezati.
A o temi statusa vrhunskih sportskih trenera kod nas i te kako ima što reći.
- Ako sportaši zaslužuju naknadu, zašto ne i treneri? Neki treneri u velikim sportovima poput nogometa, rukometa, košarke, odbojke... imaju pristojne plaće i ugovore i nisu osuđeni na osnovnu plaću. Mi iz individualnih sportova nemamo. Možda bismo imali negdje vani - počinje Bralić pa nastavlja:
- Gips, pokojni Ivan Ivančić (trener Sandre Perković, nap. a.), Bojan Marinović i Joško Vlašić, ja... nismo zarađivali bogznašto. Ja sad zarađujem puno više nego prosječni građanin jer imam dvije plaće: jednu olimpijsku i jednu u klubu. Dok radim. Ali kad odem u mirovinu?
Zato Bralić i ne želi sebe gurati u prvi plan, jer kao trener sportaša najviše kategorije, koji su favoriti za olimpijsko zlato, od HOO-a dobiva 23.000 kuna bruto mjesečno.
- Ja sam upao na tu listu HOO-a, ali ima trenera koji krvavo rade i imaju značajne rezultate, a ostali su na plaći kluba ili lokalne zajednice.
Bralić zapravo više govori o statusu i priznavanju nego (samo) novcu.
- Ja želim da dobijemo status, da nam se prizna "vi ste napravili to i to zaslužili titulu majstora sporta". I da se uvede kriterij prema kojem kad jednom uđeš, nema ispadanja. Gips ima deset olimpijskih medalja, pet ukupnih pobjeda u Svjetskom kupu, pet svjetskih zlata..., pa nije odjednom prestao biti vrhunski trener. A prema HOO-ovom kriteriju, samo kad treniraš kvalitetnog sportaša imaš status i plaću, a kad ostaneš bez tog sportaša, iz kojeg god razloga, postaneš početnik - priča Bralić i nastavlja:
- Treba razdvojiti nagradu od statusnog dijela. Ako nema novca, u redu, nema, ali zaslužan trener mora dobiti tirulu majstora sporta ili kako god je nazvali. Nama bi većini to bila satisfakcija.
Primjer za to pronašao je u drugim granama društva.
- Kad vidim kako u politici i kulturi dobivaju titule akademika i visoke penzije za naš pojam, pitam se što smo mi. Pa meni je 60 puta na međunarodnim natjecanjima svirala hrvatska himna, to nešto znači.
Krivite li više HOO ili državu?
- HOO je ispao najpošteniji prema trenerima, nagrađuije i ne diskriminira velike i male sportove. A država, odnosno ministarstvo sporta, trebala bi riješiti tko smo mi. Meni je u sobotu bila 20. pobjeda u Svjetskom kupu, imam dvije olimpijske medalje, šest zlata i 3-4 srebra i bronce na SP-ima, pet zlata i 2-3 srebra na EP-ima, to vrijedi nekog vraga. Takvima treba zvanje u sportu - kaže Bralić i zaključuje:
- U Gipsovom slučaju država se baš nije pokazala...