Nogomet već neko vrijeme nije igra koja traje 90 minuta i u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci. Nogomet danas je igra koja traje onoliko dugo koliko je potrebno da Nijemci prestanu biti Nijemci i da izgube utakmicu. Je li se to ovaj put dogodilo kada je negdje pred kraj igre Jamal Musiala tamo oko sredine igrališta divljački faulirao Paragvajca, za što bi dobio izravno crveni karton da je sudac mogao i pomisliti da Nijemci takve stvari rade (ovako je dobio samo žuti), ili su Nijemci prestali biti Nijemci čas prije nego što će Jonathan Tah u psihološki superiornoj situaciji, kada su se Paragvajcima podsjekle noge i bili su pred porazom, jedanaesterac zapucati nebu pod oblake, ili se raščaravanje zbilo u času kada je Nick Woltemade prilazio lopti ne znajući što da učini i na koju stranu da puca, dok ga je vratar argentinskog kluba blagonaklono tretirao kao perspektivnog gimnazijalca koji je došao u posjet klupskome kampu, pa sad bi da se okuša u pucanju penala, da bi mu zatim iz pedagoških razloga obranio taj čak i za gimnazijske kriterije bijedno izveden udarac?
Njemački reprezentativci nisu od Paragvaja izgubili zato što su lošiji igrači, niti zato što nisu dobro igrali. Protiv tima koji se fanatično i vrlo disciplinirano branio, koji je igrao neki nelijep nogomet, krajnje reduciran u stilu i formi, ali od kojeg nijednog časa nije odustajao, oni su izgubili upravo onako kako se tokom cijele nogometne povijesti, ili barem nakon bajkovitog Čuda u Bernu iz 1954, gubilo od Njemačke. Samo što je ovaj put Paragvaj bio ta Njemačka.
Moja prva upečatljiva sjećanja na svjetska i europska prvenstva sežu u 1974, i tiču se generacije djece čiji su očevi skončali na Staljingradu i po bosanskim planinama i gudurama, ili su se krajem četrdesetih kao izmijenjeni i šutljivi ljudi vraćali iz zarobljeništva. Tu je Njemačku vodio Helmut Schön, koji pokraj igrališta na sebi ima kišni montgomeri mantil, skupljen s nekoga američkog vojnog otpada, i koji će u kasnija doba biti zamijenjen sličnim mantilom novije proizvodnje, dok mu je na proćelavoj glavi mica pepito uzorka. Kako se čini u tom mom sjećanju, svjetska i europska prvenstva onda su se igrala u jesen ili zimu, ali svakako u neka kišna doba, kada je svijet izgledao kao u bečkome “Trećem čovjeku”. Na kraju, Beč i Austrija, Schöna će doći glave, nakon što u argentinskoj Cordobi 1978. izgubi utakmicu koja će u literarno bogatoj njemačkoj nogometnoj povijesti ostati upamćena kao Die Schmach von Cordoba. Bilo je to prvi put u proteklih 47 godina da Austrijanci pobjeđuju Nijemce, i to svjetske prvake s prethodnog prvenstva. To je velikog Helmuta Schöna koštalo izborničkog položaja. Pritom, utakmica bila je bez ikakvog natjecateljskog značaja za Austriju, jer je prethodno već, porazima od Italije i Nizozemske, izgubila sve šanse za plasman u sljedeći krug. Nijemci, pak, išli bi dalje da su pobijedili, pa čak i da su odigrali neriješeno…
U taj Schönov poraz bila su upisana velika i strašna sjećanja. U njima bilo je dugo vrijeme ljudskih života, porodični i nacionalni slom, gubici zavičaja, tko zna kakvi preokreti u doživljajima sebe i svijeta. Pokušaj da se nakon nezamislivoga osobnog i kolektivnog posrnuća čovjek moralno osovi. Utakmicu je, da simbolika bude potpuna, sudio jedan od tada najboljih svjetskih sudaca, Izraelac Abraham Klein. Nastavnik tjelesnog odgoja, rodom iz Temišvara, jedan od izravno preživjelih u Holokaustu. Bilo je to treće od četiri Kleinova svjetska prvenstva, i druga povijesno najzanimljivija njegova utakmica. Prva, neusporediva, igrala se u meksičkoj Gvadalajari, između Engleske i Brazila. Englezi bili su svjetski prvaci s prošlog prvenstva, onog iz rodne nam 1966, a Brazilci, predvođeni Peleom na odlasku, bit će sljedeći prvaci. “Malo ljudi to zna, ali kada sam odsvirao kraj utakmice, igrači me nisu čuli. Ali bila je to tako veličanstvena utakmica, da nisam imao srca da ih prekidam, pa se igralo još nekoliko minuta.” Tako je kasnije govorio Abraham Klein, a sve ovo čega se prisjećamo, ili što pamtimo kao izvanpovijesnu legendu, mistifikaciju, literarizaciju, ono je zbog čega volimo nogomet, ali i što vlastite živote volimo promatrati kroz tu poluizmaštanu povijest nogometne igre.
E, dakle, ti mladići koje je 1978. još uvijek vodio Helmut Schön bili su djeca poraženog svijeta, čiji navijači ne mašu zastavama i čija se himna vrlo tiho pjeva, ukoliko se uopće pjeva. Premda je Njemačka sedamdesetih bila već bogata zemlja, s visokim životnim standardom i mnoštvom stranih radnika, političkih emigranata i izbjeglica iz trećeg svijeta i s europskog istoka, reprezentaciju činili su redom igrači germaniziranih imena i prezimena. Nije bilo djece stranih radnika ni migranata. Nije to svjedočilo o nacionalnoj ili - ne daj Bože - etničkoj slici njemačkog nogometa, nego o socijalnom podrijetlu onih koji su završavali u toj igri. Bio je to sport niže srednje klase, preseljenih i demobiliziranih, katkad i besposlenih, sport ljudi koji su bili srođeni s ulicama svojih razrušenih gradova, ljudi koji su nove zavičaje pronalazili na neuređenim ledinama industrijskih predgrađa, ljudi koji su u nogometu, i u tom Čudu iz Berna, nalazili formu prve dopustive njemačke radosti. Tek je na nogometnom igralištu i riječ Deutschland nekako pitomije i manje opasno zvučala.
Na tu Schönovu Njemačku nastavlja se Njemačka Juppa Derwala, koja superiorno osvaja Prvenstvo Europe 1980, da bi dvije godine kasnije prošla kroz tri mitske sramote. Prva bila je relativno bezazlena: senzacionalni poraz od Alžira, na startu Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Druga je odvratna: dogovorena pobjeda nad Austrijom, koja eliminira Alžir iz nastavka natjecanja. Treća sramota utakmica je polufinala s Francuskom. Nijemci je pamte kao Nacht von Sevilla, a Francuzi kao Nuit de Seville. Sve to možete naći u povjesnicama, ali ono važno se pamti, pa bi bilo važno da konačno bude i opisano onako kako je upamćeno.
Bilo je užasno vruće, Njemačka je igrala bez velikog Rummeniggea, koji je zbog povrede ostao na klupi, a Francuska, nikad ljepša i romantičnija, igrala je najljepši europski nogomet koji u životu pamtim. Nakon 90 minuta, rezultat je bio 1:1, a u 98 bio je već 3:1 za Francusku, i tada se zbiva preokret, u kojem Nijemci na kraju izjednačuju, i pobjeđuju na jedanaesterce. Bila je to, pamtim li dobro, prva utakmica svjetskih prvenstava koju su odlučili penali. Tipična njemačka pobjeda, iz prispodobe o igri koja traje devedeset minuta i u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci.
No, u čemu se onda sastojala sramota? U divljačkom faulu njemačkog golmana Haralda Schumachera nad Patrickom Battistonom, koji je upravo bio ušao u igru. Sudac Charles Corver nije sudio prekršaj - sasvim uzgred rečeno: jedanaesterac! - Schumacher je loptu mirno vratio u igru, a nesretni Battiston ostao je ležati u nesvijesti. Koliko je dugo ležao prije nego što je prekinuta igra? U sjećaju veoma, veoma dugo. Toliko dugo, pamtim li dobro, dok Marius Trésor nije presjekao jedan njemački pas, i loptu ispucao negdje visoko na tribine. Bilo je to vrijeme kada se još uvijek igralo s jednom jedinom službenom loptom, koja je u slučaju defekta mogla biti zamijenjena drugom službenom loptom. Battistonu su bila polomljena rebra, izbijeni zubi, ozlijeđena kralježnica, ali od svega toga, pa čak i od maloumnog suđenja Nizozemca Corvera (inače, šefa prodaje u Heinekenu), gora je bila potpuna nezainteresiranost, a kasnije i odsustvo kajanja i empatije kod golmana Schumachera. Tada se zbilo ono što za nogomet jest karakteristično: igra je protumačena kao život, mentalitet i običaji nogometnog tima protumačeni su kao mentalitet i običaj cijelog naroda. Publika je u Haraldu Schumacheru vidjela njemačkog esesovca, na Istoku 1942. i 1943, a on se, glupan, nije potrudio takvo viđenje demantirati. Zanimljivo je da su tada, zbog mira u kući i razumijevanja među ljudima, zajedničko saopćenje morali izdati njemački kancelar Helmut Schmidt i francuski predsjednik Mitterrand.
Ali, sve u svemu, i dalje je to bila ona Njemačka, Schönova Njemačka, prema kojoj, međutim, dvadeset godina po Schumacherovom pokušaju Battistonova ubojstva, nisam imao nimalo simpatija, pa sam negdje sve do ere koju za mene personificira čovjek kojemu je ime Mirosław Marian Klose, odlučno navijao protiv Nijemaca, svejedno s kim igraju. Tada se nešto promijenilo, pa sam s užitkom i oduševljenjem gledao i onu utakmicu u Belo Horizonteu, kada je Njemačka pobijedila Brazil 7:1, a s kojom se i završava njemačka nogometna povijest.
Nijemci već neko vrijeme nisu Nijemci. Opasno je to izgovoriti, jer se time otvaraju brojne neprijatne, uglavnom rasističke i profašističke konotacije. Ali legenda o nogometu može čak i to podnijeti. Nogomet u Njemačkoj danas je, kako se čini, sport slabije obrazovane čeljadi željne društvene afirmacije, migranata, gastarbajtera, ljudi iz društvenog i etničkog geta. To ne bi bio problem da njemački reprezentativci nemaju tu potrebu i navadu da glumataju - Nijemce. One i onakve kakvi su nekad bili. To im slabo ide, nedosljedni su u igri (što je u njemačkom nogometu samoubilački), nimalo nalik, recimo, na današnji Bayern, koji je upravo najbolji dokaz kako problem gubitka identiteta nije u etničkom podrijetlu igrača, jer Bayern je u etničkom smislu mnogo manje njemački, a svejedno igra upravo onako kako je Njemačka igrala od vremena Helmuta Schöna. Možda je, međutim, problem u tome što u igri ove Njemačke ne postoji element sjećanja, u njoj nema nikakve tradicije, nema one karakteristične nogometne autorefleksije, makar i mistifikacije sebe i svoje prošlosti. Možda se to gledatelju samo čini, ali problem Njemačke Juliana Nagelsmanna nije u tome što je to reprezentacija koja nema nikakvu budućnost - a nema je, jer se, evo, vraćaju kući! - nego je njezin problem u tome što ona nema prošlost. Njemački izbornik nakon povijesnog debakla divlja i pizdi da je oštećen, jer da mu je poništen regularni gol. Zabio ga je glavom, tokom igre, isti onaj Tah, koji će kasnije zapucati penal u nebo, ali je prethodno paragvajski golman u svom petercu bio srušen na tlo. Postao je običaj da se golmanu u peterac natrpa barem pet napadača, e ne bi li ga sludili i dezorijentirali, i taj običaj katkad donosi rezultate, premda dodatno nagrđuje ionako već poružnjelu igru. Ali i s takvim o bičajima, svaki, pa i najnježniji start na vratara u petercu, odvajkada se sudi kao prekršaj. Nagelsmann, dakle, osim što pokušava opravdati ono što se opravdati ne da, i izaći kao moralni pobjednik iz neumitnog poraza, zatire i posljednji trag nijemstva i njemačke reprezentacije na svjetskim prvenstvima. Njemačka se, naime, nikad nije vadila na suce. To je običaj malih, jadnih i nemoćnih, to je običaj moralno i duhovno insuficijentnih. I kad bi gubila, Njemačka bi gubila sa smislom za tragiku igre.
Stari je Friedrich Nietzsche napisao “Die Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik”, a mi smo, mladi i nadobudni, u prijevodu čitali, nadajući se da ćemo prepoznati smisao. Premda nam je pred očima i u sjećanju još uvijek bio taj gospodin u montgomeri mantilu i s pepitom micom na glavi, i premda smo gledali to njemačko Rođenje tragedije iz duha nogometne igre, gledali smo tu svečanost u kojoj se pravdi i dostojanstvu kroz igru privodila jedna strašna, prethodno dogođena, društvena i porodična povijest. Nepovratno je šteta što Julian Nagelsmann toga nije dostojan.