Da je Jeličić u karijeri dogurao kao, hajde, abecednim redom, Božić, Drviš i Mavrović, možda bi bio nježniji prema Pivariću i drugim dečkima. To jest, što sam naučio družeći se s ljudima s trona ili koji su se popeli dovoljno visoko da se s njihove razine može osjetiti kako je biti prvak svijeta…

Dušanović i mi ostali možemo razumjeti kako je osvojiti Wimbledon, ali Ivanišević to zna. Još važnije, zašto su stručni komentatori često sjajni, oni – osjećaju. Nije Božićev, Drvišev i Mavrovićev najjači adut razumijevanje boksa nego osjećanje. Naravno da je i kuženje značajno, ali kažu mi ti koji su stvarno daleko dogurali da nije razumijevanje to zbog čega nečiji potez “vidiš” prije nego ostali, nego je to osjećanje.

Ne možeš dati što nemaš, pa tako nisi li nikad omirisao, osjetio situaciju u kojoj sudac prekida borbu i slična rubna stanja duša, najviše što možeš je natrapavati po razumu, ali njih trojica osjećaju o čemu se tu radi. A to je iznad razuma.

I, što sam naučio da najuspješnijih koji nisu uzalud bili na vrhu ili pri samom vrhu, oni više vole svoje kolege od drugih ljudi. Vole kvalitetnije, dublje, i snažnije i nježnije, imaju više razumijevanja i za kiksove najboljih na svijetu i za limite ljudi koji nikad neće biti ništa više od solidnih klupskih igrača ili sparing partnera najboljim borcima na putu do borbe za naslov. I više se dive, više poštuju aktualne prvake, ne zavide dečkima koji su otišli korak dalje.

Ponekad su im toliko skloni, kao Mavrović, da je publici to nekad malčice ljigavo. Ali duboko osjećanje cijelog puta od prvog ulaska u dvoranu do bilo koje točke karijere ne može rezultirati ničim drugim nego upravo tim tonom kojim komentiraju Božić i Mavrović.

I Drviš.

Sad, što da radimo mi koji nikad nismo stali u ring, kamoli na tron? Pa, vjerojatno je najbolje ugledati se u ove koji jesu. Vjerovati im na riječ, razumijevanje i – osjećanje, i naprosto, ako smo govorili s visoka, spustiti se na zemlju zdravog razuma.

Zdravije je za duše poštovati i one koji ni na prvenstvu države nisu bili, a kamoli face koje zapnu, recimo, među trideset najboljih na svijetu.