Dinamo i hrvatski nogomet tuguju, otišao je još jedan istinski velikan i čovjek kojeg su u njegovom Zagrebu obožavali, a u svim drugim gradovima u kojima je igrao respektirali, simpatizirali, pa i voljeli.
Legendarni Zlatko Kranjčar preminuo je u ponedjeljak u 65. godini, a imat će dostojanstven oproštaj, kao što je i zaslužio. Njegova obitelj i mnogi prijatelji će se imati priliku oprostiti od njega na komemoraciji koja će biti u petak u 12 sati u hotelu Westin, a poslije toga Cico će biti pokopan u u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju, na mjestu gdje su nedavno pokopani i legendarni dinamovci Slaven Zambata i Krasnodar Rora, piše Večernji list.
Mnogi prijatelji će imati priliku oprostiti se od ovog velikana u hotelu Westin na komemoraciji koja je zakazana za 12 sati.
Legendarni nogometaš i trener, bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od 18. je veljače bio u bolnici zbog problema s jetrom. Najprije u zadarskoj, a nakon deset dana liječenja, zbog pogoršanja stanja, prevezli su ga u Zagreb, no nije se uspio izvući. Na liječenju se zarazio bolničkom bakterijom od koje je, nažalost, jučer preminuo.
Cico je od malih nogu bio umjetnik s loptom.
- Cico je imao strašne lažnjake, udarac lijevom, desnom, glava. Bio je kompletan. Centarfor, lažni centarfor, igrao je lažno desno krilo. Bio je vrlo opasan, sjećam ga se iz Rapida. Cico je uz svoje ponašanje, svoj osmijeh, dobrotu, oborio sve s nogu i bio je tamo kao doma uz Peru Bručića koji je prvi došao - rekao nam je Tomislav Ivković.
Bio je vezan za Dinamo koji mu je bio broj jedan, uz obitelj i prijatelje, a s 'modrima' je u blistavoj desetogodišnjoj eri osvojio prvenstvo bivše države 1982. i dva Kupa. Bio je lider i najbolji igrač te legendarne generacije koja je nakon 24 godine čekanja pod ravnanjem Ćire Blaževića vratila naslov prvaka u Zagreb, a trofeje je nastavio osvajati u bečkom Rapidu gdje je otišao 1983. godine.
Bio je prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije u povijesnoj utakmici protiv SAD-a 1990. godine, no najponosniji trenutak u njegovoj karijeri bio je kada je postao izbornik 'vatrenih' za čijim kormilom je sjedio od 2004. do 2006.
One scene iz Berlina sa SP-a iz 2006. godine i dan danas se prepričavaju. Hrvatska u prvom kolu igra protiv aktualnog i tada nevjerojatno moćnog Brazila, na stadionu 60 tisuća ljudi, a većina njih u kockicama. Desetak tisuća grla pjeva hrvatsku himnu, nema tko se nije naježio tog dana. Hrvatska na tome SP-u kao da je igrala na domaćem terenu.
- Cico je imao tri svetinje. Broj jedan obitelj, broj dva Dinamo, broj tri, piramida, najveća čast, biti izbornik Hrvatske. On je to doživio i prihvatio nešto najveće što mu se može dogoditi. Kada pričamo o tome, kao prvi hrvatski kapetan, to mu je bila neviđena čast i zadovoljstvo. On je doživljavao strahovito svaku utakmicu reprezentacije. Kad je krenulo Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj, to je njemu bilo puno srce, bio je toliko sretan i zadovoljan što može voditi reprezentaciju svoje države na SP-u. Prva utakmica s Brazilom u Berlinu, 60 tisuća ljudi, krcato. Dan danas je teško objasniti tu atmosferu, tu kemiju što se događalo. To je neobjašnjivo. To se stvorila takva atmosfera da smo svi bili pozitivno šokirani i ježili se od prve do zadnje minute. Sviraju se himne, završe se himne, on meni kaže, 'Tomek, sad mogu umrijeti, ovo je strašno'. To je njega vodilo. 'Kad sam to doživio danas, ništa me više ne interesira. Meni je srce puno', govorio mi je - kazao je Ivković koji mu je bio pomoćnik u reprezentaciji.
POGLEDAJTE VIDEO: