Markova sestra Marija teško se razboljela kao dijete, godinama je bila nepokretna. Majka Željka brinula se o Mariji kao i cijela obitelj. Svakodnevica nije bila lagana. Uz brigu o Mariji, Željka je radila u Plivi četiri sata.
Svakog jutra zajedno s patronažnom sestrom je brinula o higijeni malene Marije. Hranila bi je, masirala, pričala joj. Marija je umrla 2006. Imala je tada 22 godine.
Markov otac Pere umro je 2012. zbog problema sa srcem. No Marko i obitelj odbili su se predati.
- Moja majka je moj heroj, proživjela je pravu tragediju, ali je ostala vedra i nasmijana. Da nije nje ni dragog Boga, ne bih se ni mogao baviti nogometom. Prošao sam zaista velike traume nakon smrti oca, teško mi je bilo tih godina. No uspio sam stati na noge, završiti gimnaziju i na kraju potpisati za Dinamo - kaže Marko (24), izlazeći s jutarnje mise.
Majka Željka brinula se za troje djece, a Marka je svaki dan vozila na trening iz Sesvetske Sopnice, gdje je odrastao i gdje i danas živi.
- Uvijek je bila uz mene. Imao sam sat vremena tramvajem i autubosom do škole, pa onda bih išao na trening. Bio sam umoran, a ona bi poslije treninga došla po mene, pa me ujutro opet vozila na trening. Sad je jako ponosna zbog mene, ne znam je li sretnija ona ili ja. Mislim da je ipak ona sretnija - kaže nam Marko.
Danas, mama Željka ima sedmero unučadi, a Marko je ostvario dječački san i potpisao za Dinamo.
- Da, danas se sve okrenulo u lijepu priču. Ostvario mi se dječački san, ali bit će potpun tek kad istrčim na Maksimir. Rođen sam u Zagrebu, tu sam odrastao, kao klinac sam gledao sve Dinamove utakmice, imitirao Dinamove igrače. Kome sam prvo javio kad sam potpisao? Bratu Tomislavu (41), on je još veći dinamovac od mene. Otac me vodio na sve utakmice Dinama, a kad je otac preminuo, vodio me brat. Majci nisam htio reći dok god nije bilo gotovo, da se ne živcira - kaže kroz smijeh Marko.
Prije samo četiri godine Marko je igrao, vjerovali ili ne, u petoj ligi. A sad je u Dinamu.
- Igrao sam za drugu momčad Gorice po okolnim selima. Čak sam bio na klupi u nekim utakmicama. Bio je to test strpljenja. Nogometom se bavim 18 godina i to je bila najteža situacija.
U teškim situacijama spas je pronalazio u vjeri. Stoga ispod majice nosi majicu iz Međugorja.
- Kupio sam je kad sam bio s djevojkom u Međugorju i od tada je nosim na svakoj utakmici - kaže.
Dobro vam ide, nemojte slučajno izgubiti majicu...
- Ne dolazi u obzir. Baš sam nedavno ponovno s djevojkom išao u Međugorje i tražio istu takvu majicu, ali ih više nema. Ova je već stara, iznošena, isprana, ali je ne dam nikome, uvijek će biti ispod dresa - zaključio je Marko.
Dinamo je dobio dinamovca. I još važnije - borca koji se nikad nije predao. Ni kad je bilo najteže. Zato je i uspio.