Vidno umoran i iscrpljen Marko Livaja ušao je u svlačionicu gotovo sat vremena nakon što je sudac Fran Jović odsvirao kraj ogleda u kome je Hajduk slavio protiv Primorca 2-1 i plasirao se u osminu finala kupa. Ali nije Livaja bio umoran samo od minuta igre, nego još i više od onoga što je uslijedilo nakon zadnjeg sučevog zvižduka, kada je s tribina prema terenu krenuo pravi stampedo navijača. U trenu su okružili svoje ljubimce koji su odmah ostali bez opreme, ne samo dresova, nego i gaćica, štucni... Svi su željeli suvenir, svi su željeli upoznati svoje idole, snimiti selfie, uzeti potpis...
Nakon petnaestak minuta većina igrača ipak se uspjela povući u svlačionicu, nakon pola sata navijači su 'pustili' i Filipa Krovinovića koji je na odlasku skinuo čak i bandažu s ruke i dao je jednom dječaku za uspomenu, a Livaja je i dalje na centru bio okružen s barem dvjestotinjak navijača, kojima nije smetalo niti što su ostali u mraku nakon što su ugašeni reflektori.
Do Livaje nije mogao ni glasnogovornik Božidar Pavković kako bi uzeo njegovu izjavu, ni Antonio Vuković koji je sve pratio iz bliza jer je zadužen za sigurnost igrača Hajduka na gostovanjima... Doduše, pokušavali su dozvati Livaju i odvesti ga u svlačionicu, ali on im je samo uz osmijeh odmahnuo rukom. Dok zadnje dijete nije dobilo potpis ili fotografiju, nije želio otići. A potpisivao je sve, od dresova, preko majica, ulaznica, kopački, čak se markerom potpisivao i na ruke navijača...
A kad je već postalo jasno da će Livaja više vremena provesti u druženju s navijačima nego u igri, oglasili su se i sami navijači:
- Trener te zove, moraš ići trčati – povikao je jedna stariji gospodin.
- Ne radim vam ja to... - nasmijao se, baš kao i jednoj gospođe s djetetom u ruci, koja je, vidjevši da bi sve skupa moglo potrajati i da je Hajdukova 'desetka' na izmaku snaga, povikala:
- Pustite ga u svlačionicu, trener ga zove.
Livaja je uz osmjeh nastavio pozirati, dijeliti potpise..., njih desetke, stotine... Takve euforije oko nekog igrača Hajduka nije bilo još od kad je Niko Kranjčar stigao na Poljud i uzeo s Hajdukom naslov prvaka.
I ma koliko mu cijela ta pompa bila naporna, Livaja ona ne smeta. S jedva 17 godina otišao je u inozemstvo, promijenio je devet klubova prije nego li se vratio na Poljud, a u tom razdoblju lutanja i seljakanja nedostajalo mu je upravo odrastanje u domaćem okruženju te ljubav i sinergija s navijačima. I to je razlog zbog čega on danas ima strpljenja i razumijevanja za svakoga. Na koncu, mnogi navijači koji pohode sjever Poljuda njegovi su bliski prijatelji, s njima provodi svaki slobodan trenutak, i koliko god mu fizički teško padalo poziranje i potpisivanje, to je za njega duševna hrana koja mu daje novu energiju i motiv da nastavi dalje. Kad je okružen navijačima, Livaji ništa nije teško.
Pa ni zadnji ući u svlačionicu, iz koje su njegovi suigrači već odavno otišli. Dok su oni praćeni pjesmom navijača autobusom krenuli prema Splitu, Livaja se tek tuširao. I nije krenuo za njima nekakvim bijesnim automobilom, nego kombijem punim opreme, s oružarima Mirom Čolakom i Zlatkom Pitešom. I to je Livaja, jednostavan momak, nekad neshvaćen i nepravedno stigmatiziran kao "luda glava", a danas, okružen pažnjom, ljubavlju i domaćim okruženjem, idol i predvodnik ovog novog Hajduka.
Sjeo je Livaja u kombi umoran i iscrpljen, ali sretan i s široko razvučenim osmjehom na licu. Ne toliko zbog svoje igre i pobjede, koliko zbog toga što je još jednom osjetio koliko njegov povratak znači navijačima Hajduka. Kup ogled u Biogradu mnogi su u bijeloj svlačionici već danas zaboravili. Posebno će ga pamtiti tek mladi Ivan Ćalušić i Marko Brkljača po debitantskom nastupu, Filip Krovinović po svom prvom golu u bijelom dresu, i Marko Livaja, koji je u Biogradu doživio ono što su doživjeli tek rijetki igrači Hajduka, potvrdu da su u očima navijača postali klupske legende još za igračkih dana u dresu Hajduka.