Hrvatska košarkaška reprezentacija doživjela je dva nenadana poraza u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i sad ju još samo teorija može odvesti u Kinu. Najprije je u Osijeku bolja bila Litva, a u Gdanjsku Poljska.
U vidu loših rezultata, Dino Rađa i Stojko Vranković najavili su promjene u budućem radu reprezentacije. Rađa je poručio:
- Tko neće, neka ne igra za Hrvatsku! Od danas prolaze samo tri stvari, ovo su naši postulati: Red, rad i discplina!
Svoje viđenje situacije ponudio je i jedan od najiskusnijih članova momčadi, Rok Stipčević(32). Smetaju ga pretjerane kritike i imperativ medalje, koji se nameće već nekoliko godina.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
Umoran od treninga, ležim na kauču.. Čitam, slušam i nastavno tome razmišljam o istom (kao i moji suigrači, jer nismo cijepljeni da budemo imuni na sve, pa tako i na ovakva pisanja)... pa dokle sve to moze ići??
Istina je: da ima istine u svemu tome, pa tako da i nasa igra nije bila na nekoj razini, ali isto tako i velikih besmislica i nonsensuoznih gluposti koje ljudi govore i vezuju za nas, hrvatsku košarkašku reprezentaciju i reprezentativce!
Jutros, sjedeći na kavi u jednom zadarskom lokalu, pridje mi nepoznati čovjek i započne monolog u kojem napada jednog mog suigrača nadajući se da cu mu dati odobrenje za izrečeno. Kažem mu da nije istina, i da svaki daljnji razgovor nema smisla.. da se knjiga ne može suditi po koricama! Na to gospodin nastavi, kako mi on samo dobronamjerno govori!
EJ, pa u tome i je problem, što je mali broj onih koji iskreno i dobronamjerno govore o boljitku, što nitko prije ovih kvalifikacija nije došao u Savez ili mozda javno izrekao što nije u redu, ALI argumentirano i potkrijepljeno činjenicama, nego su odjednom ove dvije utakmice promijenile sve? Ma da?? Kako?
Ljudi, Hrvatska nije 23 godine bila na postolju,zadnji put davne ‘95 na Eurobasketu u Ateni, a i tad je sišla!
Otkuda onda taj imperativ medalje??
S druge strane, nije sve tako crno: ista ta Hrvatska zadnjih 10 godina gubi tu jednu utakmicu sa par poena ili jednim košem koji nas dijeli od medalje cak, Hrvatska koja je prisutna u zadnjih 10 godina na svim velikim natjecanjima, svake godine, osim na Olimpijadi 2012. u Londonu, a nasi kosarkaši su cjenjeniji van drzave i u zemljama gdje igraju i imaju itekako zapažene karijere..
(Jedne usporedbe radi, posto u Italiji već igram dugi niz godina, pa da povucem paralelu, Italija zemlja od oko cca 60 milijuna stanovnika je propustila Eurobasket 2009, SP 2010 i 2014, OI 2008 i 2016, znači 5 velikih natjecanja).
Očigledno, nečiji trud i krvavi rad stoji iza toga; ljeta i ljeta, mjeseci provedeni skupa daleko od naših najbližih radi jednog cilja, tog da predstavimo sto bolje našu Hrvatsku.. samo što to još nije okrunjeno medaljom; ali svakako to ne znači da smo na krivom putu jer krivog puta nema, postoje razlozi zbog kojih je tako, i na kojima treba i trebamo raditi!
Ljudi moji, svjesni smo mi svojih grešaka i prihvaćamo mi našu odgovornost, ali nismo sami; klima oko reprezentacije se stvara i kreira, kako iznutra tako i izvana.
Pitanje pobjede i poraza nije samo trening, nego je i pitanje sreće, dana, okruženja u kojem jesi, statusa kojeg uživaš kod sudaca, pozitivne slike u medijima koju imas i energije koje se prenosi na nas i na nasu predstavu na terenu; a danas, hvala Bogu, s ovim social media instrumentima također i vi možete pridonijeti stvaranju pozitivne atmosfere i pomoći u pobjedama koje nam trebaju!
Naposljetku, to je igra, pa dajte dečkima koji su budućnost naše košarke i koji su potencijali svjetskih razmjera, nadu da dođu igrati sa smješkom i da budu ponosni sto igraju za našu Hrvatsku, a ne da su u grču, sa Damoklovim mačom nad glavom, i opterećeni sa stotinama nepotrebnih pitanja koja nemaju veze sa sportom.
Ponavljam, ova priča sigurno kreće i završava s nama igračima, a teren je taj koji će govoriti za nas.
Dosta polemiziranja, vjerujem da će i na ovo biti komentara pozitivinih i negativnih, jer naravno svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali sam siguran da to nece biti kamen spoticanja u mojoj ekipi, jer smo bili i ostat cemo tim do kraja, a i prijatelji!
Optimist, kakav jesam, još uvijek vjerujem da možemo!!!