Nevjerojatno za današnji pojam ovog sporta, no rukomet se u svojim povojima igrao na nogometnom terenu. Tada nazivan i 'veliki rukomet', u potpunosti se do sredine 20. stoljeća već preselio na manja igrališta (dimenzijama odgovara današnjim 40x20m) kako bi se igra ubrzala i radi zanimljivosti postizalo više golova, dok je otvoren, nestalan i često blatnjav teren bio vrlo težak za igru. Zbog toga je danas rukomet dvoranski sport. 

Dok su se u Engleskoj sredinom 19. stoljeća natezali oko nogometa i njegovih pravila, hoće li se igrati rukom ili nogom, rukometni fanatici 50-ak godina kasnije relativno su brzo pronašli zajednički jezik. Iako se rukomet spominje u drevnoj Antici, kada čak i Homer u Odiseji opisuje igru pod imenom 'uranija', te srednjovjekovnoj Njemačkoj, svoje pravo rođenje doživljava krajem 19. stoljeća. Moderni rukomet počeo se istovremeno razvijati u nekoliko zemalja, ponajprije je tu Njemačka i Austrija, te pojedine skandinavske zemlje.

Danski gimnastički trener Holger Nielsen u svoje vježbe uvrstio je igru loptom i svoj je program nazvao 'haandbool', a sve je bilo vrlo slično današnjem dvoranskom rukometu s igralištem veličine 45 na 30 metara. Dimenzije gola bile su 3 puta 2 metara. U Češkoj se razvija 'hazena' (haziti na češkom znači bacati) , u Ukrajini 'gandbol', u Njemačkoj 'torbol', a u Švedskoj i Irskoj, te Urugvaju njegove inačice. 

Definiranje pravila 'velikog rukometa'

Postupno su se počela definirati pravila 'field handballa', a Nijemci Karl Schelenz i Erich Konig odredili su 1917. godine pravila koja su kasnije prihvaćena i kao međunarodna pravila 'velikog rukometa'. Od samog početka ovaj sport igrao se na velikom nogometnom terenu. Svaka je momčad, odnosno ekipa imala 11 igrača, 10 u terenu i jednog na golu, a na klupi su sjedili jedan rezervni igrač i golman. Veliki rukomet još se nazivao i rukomet na travi, a igrao se na terenu duljine 90 do 110 metara, a širine između 55 i 60 metara. No i takav, ponešto nezanimljiv gledateljima zbog smanjene preglednosti osigurao je svoje postojanje desetljećima. Prva međunarodna utakmica odigrale su Austrija i Njemačka 1925. godine. Jedanaest godina kasnije Međunarodna amaterska rukometna federacija (IAHF) u kratko je vrijeme uspjela popularizirati rukomet, pa je u Berlinu prvi i jedini put veliki rukomet uvršten na program Olimpijskih igara.

Prelazak u sportske dvorane

Dvoranski rukomet u Švedskoj se igra od 1919. godine uz ponešto promijenjena pravila, a već 1935. odigrana je prva dvoranska utakmica izmedu Švedske i Danske. Svjetsko prvenstvo u dvoranskom rukometu odigrano je u zimi 1938. Jedno se vrijeme održavaju posebna prvenstva jer se 'veliki' i 'mali' rukomet smatraju odvojenim sportovima, no od 1966. godine svjetska prvenstva održavaju se samo za dvoranski rukomet. Rukomet kakav danas gledamo postao je 'pravi' olimpijski sport 1972. godine u Münchenu, dok je četiri godine kasnije u Montrealu uvršten na program i ženski rukomet i na taj se način ubrzao razvoj.

Pravila današnjeg rukometa

Današnji rukomet igra se na malim terenima dužine 40 i širine 20 metara. Jedna ekipa ima sedam igraca, šest u terenu, te golmana na vratima, a još je sedam rezervi koje sjede na klupi. 

Rukomet u Hrvatskoj

Prvu rukometnu utakmicu odigrali su učenici Državne realne gimnazije u Varaždinu 1930. godine, a nastavili su ga razvijati srednjoškolci iz cijele zemlje koji su svoji fanatizmom oživjeli ovaj sport sve do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1945. održano je prvo prvenstvo Hrvatske u velikom rukometu, a titulu je ponio zagrebački Metalac. Nakon sezone 1957./1958. rukomet se seli na male terene. Prva utakmica na smanjenim terenima u Hrvatskoj se odigrala 1950. godine izmedu Metalca i Maksimira.

Zašto promjene?

Jedan od razloga prelaska na manje terene bila je zahtjevnost igre. Mnogi atletičari su se uključivali u tu dinamičnu igru koja je tražila mnogo trčanja, skokova i bacanja lopte pri velikim brzinama. Manji teren je omogućio još veću dinamičnost igre uz čestu promjenu umornih igrača. U tom se razdoblju u nas grade nova igrališta prekrivena crvenom šljakom, a kasnije su asfaltirana jer za velike dvorane nije bilo dovoljno sredstava, ali i to je intenziviralo bavljenje rukometom na ovim prostorima.

Hrvatski rukometni uspjesi

Iako se rukomet danas ozbiljno igra u 15-ak europskih zemalja, Hrvatska se svakako može svrstati u rukometnu velesilu. Tome su pridonijeli uspjesi kao što su osvajanje zlata na Olimpijskim igrama u Atlanti, a brojne svjetske i europske titule popularizirale su ovaj sport i uzdigle ga do statusa nacionalnog sporta koji egzistira odmah do nogometa. 

Hrvatski rukometaši bili su sastavni dio velikih uspjeha jugoslavenske rukometne reprezentacije, a pamte se zlatne medalje s olimpijskih igara u Münchenu, kao i Los Angelesu, gdje su i rukometašice postigle jednak uspjeh.

I u samostalnoj Hrvatskoj rukometni savez nastavlja s razvojem ovog sporta, a pametno vodstvo bez padova i afera omogućuje slaganje snažne reprezentacije koja 1996. u SAD-u uzima zlatnu olimpijsku medalju na krilima Patrika Ćavara, Slavka Goluže, Božidara Jovića, Nenada Kljaića, Venia Loserta, Valtera Matoševića, Zlatka Saračevića, Irfana Smajlagića, te trenerske veličine Velimira Kljaića. Kauboji su u Ateni 2004. godine pod palicom Line Červara i u sastavu još i danas aktivnih igrača osvojili još jedno olimpijsko zlato. A svemu treba dodati i zlato sa Svjetskog prvenstva 2003. u Tunisu.