Oni su od Eurolige, dok se kaže keks, nazadovali do domaće lige, od Panathinaikosa i CSKA došli su do Osječkog sokola i Kvarnera. Bez ikakve uvrede potonjima... Nije to nikakva tragedija, ta prisilna kvartovska kolonoskopija, aaaargh, boli, događalo se slično i klubovima veće tradicije od Zagreba - Splitu i Zadru - pa su se uspješno vratili barem u regiju. Ali... 

Tri trenera, šest Amerikanaca i desetak milijuna kuna kasnije košarkaši iz Trnskog spali su na niske grane...

Uz akceptiranje apsolutne sportske neizvjesnosti za Zagreb u idućem periodu, a kao simbol te neizvjesnosti najbolje će poslužiti nepoznata sudba mladića Šerića i Hezonje, kojima se do jučer sustav hvalio kao ‘zalogom za svijetlu budućnost’, a danas su jednom i pol nogom na izlaznim vratima, bitnije je istaknuti još veću neizvjesnost oko platnih mogućnosti, pa time i samog opstanka kluba. 

Kvragu, slutilo se to, da baš ne kažem znalo se, onog trenutka kad je kapetan Kruno Simon u Sutinskim Vrelima prošlog proljeća podigao pobjednički pehar osvajača prvenstva. Sjeća li se još tko Ivice Burića, koji ih je kao trener do tog naslova doveo? Tri trenera, šest Amerikanaca i nekoliko desetaka milijuna kuna kasnije, malo će ga tko spomenuti kao ‘mesiju iz trnskog’. A zaslužio je. Glavom kroz zid ne ide, pa tako ni ‘simpatični klubić iz predgrađa’ ne može opstati na euroligaškoj razini, preveliki zalogaji uvijek zapinju u grlu, pogotovo kad ti politika daje te zalogaje