Bilo je to u Ibarakiju 8. lipnja 2002. "Batistuta Gabriele, za tebe je Olić Pele" pjevalo se u Hrvatskoj kad je zabio Talijanima. Junak nacije, uz Rapaića i junak zadnje naše velike pobjede na velikim natjecanjima.
Šest godina poslije 8. lipnja 2008 u Beču Ivica je opet bio junak. Jedan od rijetkih koji je zaslužio pljesak Pratera, momak koji nema "peleovsku" tehniku ni "batistutovsku" realizaciju, ali momak koji ima neviđeno srce i upornost. Suparnicima jednostavno kida živce trkom, agresivnošću, nemoguće ga je zaustaviti kad je raspoložen. Na njemu pena, na njemu i nedosuđeno isključenje.
U tih šest godina često je bio nesretan, navijači su mu zviždali, pao je u drugi plan, ozlijedio se, pobjegao u Fontanu. Razmišljao je čak i oproštaju od reprezentacije, ali je ostao uporan. I doživio da mu opet plješću, navikao je narod na sebe. Neće zabiti, neće prodati sombrero ili oxford, ali sigurno je i da nikad neće posustati, zakazati u onome u čemu je najbolji. Nakon šest godina opet je dočekao sreću.