Kerum nije zaslužio biti u Mamićevoj sjeni. Hoću reći, samo zato što Mamić gotovo svakom konferencijom za novinare Maksimir pretvori u cirkus, Dinamo je možda nezasluženo, u šali rečeno, bez ozbiljnije javne rasprave, dobio etiketu najzabavnije sportske lude. Dobro, i zato što nitko tako obredno ne skida trenerske glave kao Mamić te zato što nikog ne bi začudilo dosjeti li se Maminjo uzeti mikrofon pa u vrijeme utakmice iz lože zapovijedati treneru i igračima što da rade. 

Ne bi imalo smisla da to učini pred petsto gledatelja, na tekmi bez TV prijenosa, ali na utakmici s Hajdukom to bi bio spektakl. Stoto krunjenje samog sebe! Dakle, koliko god je, u usporedbi s Mamićem, Kerum istinski gospodin, gazda kluba europskog tipa, bečka škola!, i koliko god Hajduk svoje trenere mijenjao da to izgleda kao da su se u miru dogovorili, da nema zle krvi, ipak je Hajduk nezasluženo, mi u novinama to kažemo, podeksponiran.

Ipak, kako je Smoje rekao, da nad Splitom razapneš šator, bio bi to najveći cirkus na svitu. I zato nije u redu podcjenjivati Balakova. Kao i Jurčić, i on zaslužuje kladionicu o datumu prvih ćakula da je već bivši, datumu formalnog najurivanja, okladu o uspješnosti odupiranja svim onim birtijašima i butikašima s Fifinom licencijom da su menadžeri, te na kraju okladu može li njegov Hajduk osvojiti naslov. 

Ako sam započeo diskusiju, red bi bio da se prvi okladim. Pa, mislim da ni Balakov ni Kerum ne mogu pobijediti Mamića. Ni svaki sam ni zajedno. Naprosto, Mamić ima bolju logistiku, a ta logistika traje tako dugo da se polako može govoriti o tradiciji. Ćiro je često govorio da je najteže pobijediti tradiciju, a možda ne bi bilo pretjerano reći ni da je Mamić doslovce Gadafi našeg nogometa. Ukopao se. Ili, najgrublje rečeno, bojim se da Mamića može pobijediti samo Štimac.