Hajdukov najveći problem je što nije imao, to jest nema napadača koji će iskoristiti amaterski kiks obrane, a imao je, to jest ima braniča koji će kiksati tako da bi ga na tjelesnom moje generacije izbacili iz ekipe ili stavili na gol. Dinamo je imao, ima, napadača koji zabije zicer.

Doista, prije trideset godina Hajdukova “potjerana” generacija, dečki koji su obećavali, ali nisu selektirani u prvu momčad, ili su odigrali koju utakmicu, ali iz raznih razloga nisu postali Bokšić, Asanović, Bilić, Jarni, Štimac..., bez problema bi pobijedili i Dinamo i suce.

U jednom od napada poznate skromnosti Bokšić mi je ispričao da je najbolji igrač njegove generacije, sjećam li se dobro prezivao se Čupić, stradao zbog maestralnog poteza previše. Pubika u deliriju, ali trener mu je zamjerio.

Doista, gdje su nestala djeca toliko talentirana da ih ni eventualno loši treneri ne mogu uništiti? Osim izbacujući ih iz momčadi još u dječačkoj i juniorskoj dobi, prije nego što doguraju do seniora?

Tek drugi ili treći Hajdukov problem su suci. Trebalo bi se dogovoriti je li drugi kriza upravljanja klubom ili su suci. Suci su kao kredit u ekonomiji, samo kataliziraju, ubrzavaju procese.

Kredit neki narodi koriste da - ključna riječ je brže - spiskaju bogatstvo prethodnih generacija na aute, putovanja, elektroniku, kozmetiku, preskupe stanove..., a drugi narodi da pametno investiraju i zarade još više. “Rang-lista” bi bila ista s i bez kredita. Jedino, zbog kredita, kao i zbog sudaca, lošije plasirani mogu argumentirano kukati.

A problem nogometa je što u kafiću u kojemu se Liga prvaka i beznačajne utakmice nacionalnih liga drugih zemalja gledaju sa zanimanjem finale Kupa nije gledao nitko.

To jest, na punoj terasi sjedilo je tridesetak ljudi, a unutra smo nogomet gledali samo rezignirani penzić, koji nije pokazivao nikakve emocije, valjda je gledao finale da ubije vrijeme, i ja, kojemu je posao zapisati da finale Kupa podsjeća na kvartovsku tekmu za gajbu piva, čiji je ishod važan samo akterima i nekolicini prijatelja.