Jedna od najpoznatijih anegdota sporta s ovih prostora zasigurno je ona 'Ma igraj Razo, boli te...', a ide nekako ovako: Potkraj osamdesetih Razija Mujanović, najbolja košarkašica s ovih prostora, imala je u tuzlanskom Jedinstvu (svom prvom klubu) prosjek po utakmici od 28 koševa i 12 skokova. Impresivno.
Toliko da je zavidjela i publika po dvoranama bivše države pa joj dobacivala: 'Razija je muško' i 'Raza ima pišu'. Prema anegdoti, Razija se okrenula tadašnjem treneru Mihajlu Mikiju Vukoviću i požalila se: 'Treneru, oni meni kažu da sam muško', a Miki je na to odgovorio: 'Ma igraj Razo, boli te k**ac!'
Miki nam nikad nije psovao
No, Razija nam je pojasnila cijelu situaciju i obranila svoga trenera Mikija.
- Znate kako to ide. Na terenima su ljudi iz publike često znali provocirati, svašta reći i sve to, sve moguće provokacije da bi vas spriječili u igranju, ali da je Miki to rekao - nikada! Miki je prije svega bio velik pedagog, on pred nama nikada nije opsovao, nikada nije upotrijebio riječ j**i ga. On je velik i dobar trener. Mi smo imali i odgojne mjere na treninzima, morali smo se znati ponašati i na terenu i izvan njega. A što se publike tiče nema što mi nisu dobacivali, ali što su oni više provocirali ja sam bolje igrala, ali oni to nisu znali.
Pročitajte kako je Razija Mujanović pobijedila tešku bolest
Razlika je, kaže, između publike s ovih prostora i publike u Americi ili nekim drugim državama u kojima je igrala.
- Ljudi se u Americi na utakmici zabavljaju. Oni od toga naprave spektakl. Da se na ženskoj utakmici pojavi 20.000 ljudi, to je za nas nepojmljivo. Nismo, prije svega, nikada imali dvorane za to, u to vrijeme pogotovo. Naravno, tamo zvižde, ali da nešto baš pogrdno rade nikako. U Brazilu mi je također bilo fenomenalno. Prihvate vas kao da ste njihovi. Od početka sam dobro igrala, mediji su me voljeli jer sam komunikativna, naučila sam njihov jezik jer sam znala i talijanski i španjolski od prije. Mislim da svaka javna osoba mora poštovati medije i nekako su me uvijek zvali što na TV, što u novine. Značilo je naravno i klubu zbog marketinga da se ja pojavljujem u javnosti. Sve sam probala ispuniti i biti profesionalna. I ondje sam bila prvakinja države.
S Kukočem u Kući slavnih
Razija Mujanović ušla je 2017. godine u Fibinu Kuću slavnih, u društvu Tonija Kukoča i Dušana Ivkovića, a iz Košarkaškog saveza BiH nitko joj nije došao zapljeskati ili pružiti ruku. Polemizirali su mnogi je li to još jedan seksistički ispad. Bi li Raziju dopratila vrška Saveza u Ženevu, stala uz nju, fotografirala se, zapljeskala, da je Raza muško?
- Mislim da nije problem bio u tome što sam žena, nego što sam ta žena ja. Oni mene nisu voljeli, plašili su se da ja ne bih ušla u Savez. Bili su to ljudi koji nisu imali sluha za košarku i pokazalo se to budući da nije bilo nikakvih rezultata. Ti su ljudi bili godinama i recimo, mediji su praktički natjerali Savez da me predlože Fibi za ulazak u Kuću slavnih, oni to nisu htjeli. Jedva su to učinili uz medijski pritisak - kaže Razija pa pojašnjava:
- Po mojim saznanjima sam mogla ući puno ranije u Kuću slavnih, ali eto, neke su igračice ušle prije mene, a vjerujte da nemaju niti pola priznanja koja ja imam. Pogotovo što sam te 2017. bila jedina žena koja sam ušla. Sport me naučio da izvučem nešto pozitivno uvijek iz svega. Čovjek se rodi takav. Neki se rode sa svime, ne bore ni za što i uvijek su negativni, a oni koji su naučeni boriti se, sve životne teškoće lakše prebrode - smatra.
Priznanja dođu, ali kasno
Svjesna je Razija svoje veličine kao bivše košarkašice, svjesna je i koliko bi mogla pomoći košarci koja posljednjih par desetljeća ne cvjeta na nekada plodnom tlu, ali njezinu pomoć rijetko traže.
- Nije mene netko uvrijedio i rekao da ne vrijedim, ali izostanu priznanja na vrijeme. Ali kad-tad se dođe i do toga. No mislim da žena mora biti uporna pa će ti koji ju i nisu htjeli vidjeti uspješnu morati prihvatiti njezin uspjeh na temelju minulog rada, svega što je napravila. Nebitno je li dobra sportašica ili nešto drugo, priznanje će sigurno doći kasnije nego nekom muškarcu, ali bitno je da dođe, treba biti strpljiv - govori Razija, pa pomalo tužno zaključuje:
- Žene su uvijek u sjeni muškaraca, iskreno. Tako je i u sportu. Nikada se uspjesi žene neće cijeniti kao oni muškarca. Nažalost, to je tako svugdje u svijetu. Žena može biti i uspješnija od muškarca, ali se nikada neće njoj pripisati tolika vrijednost kao muškarcu. Teško će se žene potpuno izboriti za svoja prava - misli ova slavna košarkašica, ali savjetuje:
- Žene se samo moraju truditi i dokazati muškarcima da su jednako dobre, ako ne ponekad i bolje od njih. To će normalni ljudi prihvatiti i bit će im drago, pohvalit će ju, na neki način joj se i diviti. Sustav nam ne može pomoći, ako se i same ne budemo borile i tjerale ga da nam pomogne. Nažalost, mi se moramo puno više boriti od muškaraca, ali mislim da su žene i jače u toj borbi od muškaraca. Mnogi muškarci bi odustali na nekim preprekama. Žena koja se bori na kraju će biti svjesna da je puno njih bilo protiv nje, ali da im je dokazala da je sposobna i da ju se ne može pokolebati. Na kraju će doći rezultati. Vrijedi se boriti.