Bolest sam shvatila kao tešku utakmicu... i pobijedila sam je!

U šetnji sam, evo me u Beču. Imam rodbinu na sve strane, u Italiji, Beču, Rijeci... Pa onda zimsko vrijeme iskoristim za druženje s njima', započeo je naš razgovor s najboljom košarkašicom s ovih prostora - Razijom Mujanović (53).

Četverostruka prvakinja Europe, četiri puta najbolja košarkašica istog kontinenta, članica Fibine Kuće slavnih u Ženevi, prvi centar tadašnje jugoslavenske reprezentacije, prva Europljanka u Brazilu, jedna od prvih Europljanki u WNBA-u i još puno toga. Iza sebe ima dva braka, a preboljela je i rak dojke. Sve to je Razija. Ponikla u Ratkovićima kraj Čelića u BiH pa iznikla do visine 202 cm i vrha igre pod obručima.

Od Tuzle do krova Europe

- Bilo je naravno teže u to doba. Bila je to 1982. godina. Iz male sredine, žensko dijete, odlazak od kuće. Srećom, moj je otac bio jako razuman čovjek i znao je da ću i zbog srednje škole morati otići u neki grad, tako da su košarka i odlazak u Tuzlu čak i dobro došle u tu priču. Moja visina je bila presudna. Profesor tjelesnog kontaktirao je tadašnjeg trenera u Tuzli, Mihajla Mikija Vukovića, tada također mladog i ambicioznog trenera. Gradio je KK Jedinstvo  i doveo mene. S puno rada i truda uspjeli smo i ja i on - prisjeća se Razija svojih početaka.

Pročitajte što Razija Mujanović kaže o mitu da joj je trener rekao "Igraj, Razo, boli te k...."

Sa šest klubova u četiri europske lige je uzela 13 titula državnih prvakinja. Prvo i najslađe, kako kaže, bilo je upravo s njenim prvim klubom, tuzlanskim Jedinstvom.

- Nakon nekakve tri godine mog bavljenja košarkom postale smo prvakinje Jugoslavije. Imale smo mladu ekipu, dobar rad, dobru organizaciju. Trener Vuković je sve konce držao u svojim rukama i o svemu se tada brinuo. Osvojila sam to prvo s Jedinstvom, pa onda u Italiji, Španjolskoj, u Hrvatskoj s Croatijom. Osvojila sam i u Mađarskoj gdje sam odigrala samo finale play-offa, iako sam sezonu do tada odigrala u Španjolskoj, ali mi je ondje bio slabiji klub pa nam je ranije završila sezona.

U našu Croatiju je došla s 37 godina (2004.-2005) na jednu sezonu i osvojila prvenstvo, ali i zaigrala u FIBA kupu. 

- Znate što, prije dolaska u Hrvatsku sam čak mislila i prestati s košarkom, ali su onda oni uporno zvali 'Ajde, ajde' i eto došla sam krajem listopada, počela je već liga i sve. Osvojile smo prvenstvo, a igrale smo tada i FIBA kup. Došli smo do polufinala i izgubile. Ili čak finala. Vjerujte, ne sjećam se - smije se Razija. 

'Bila sam zvijezda u Brazilu'

Okusila je parkete bivše Jugoslavije, ostatka Europe pa i Amerike, ali provokacije su na ovim prostorima, kaže, na posebnom nivou. 

- Ljudi se u Americi na utakmici zabavljaju. Oni od toga naprave spektakl. Da se na ženskoj utakmici pojavi 20.000 ljudi to je za nas nepojmljivo. Nismo, prije svega, nikada imali dvorane za to, u to vrijeme pogotovo. Naravno, tamo zvižde, ali da nešto baš pogrdno rade nikako. U Brazilu mi je također bilo fenomenalno. Prihvate vas kao da ste njihovi. Od početka sam dobro igrala, mediji su me voljeli jer sam komunikativna, naučila sam njihov jezik jer sam znala i talijanski i španjolski od prije. Mislim da svaka javna osoba mora poštovati medije i nekako su me uvijek zvali što na TV, što u novine. Značilo je naravno i klubu zbog marketinga da se ja pojavljujem u javnosti. Sve sam probala ispuniti i biti profesionalna. I ondje sam bila prvakinja države. 

Razija u Kući slavnih, a iz Saveza - nikoga!

U generaciji 2017. Razija je ušla u Fibinu Kuću slavnih zajedno s našim Tonijem Kukočem. 

- To je bio stvarno divan osjećaj. Naći se pored takvih veličina jer je te godine i Toni Kukoč ušao sa mnom. Na stranu Amerika i sve ostalo, ali ja više volim naše veličine. Nekako i susret s Tonijem i trenerom Dušanom Ivkovićem, koji je također uvršten te godine. Mi smo na toj svečanosti bili Ex-Jugoslavija u malom. Baš nam je bilo lijepo. Svako zlo za neko dobro. Po mojim priznanjima sam mogla ući puno ranije u Kuću slavnih, ali eto neke su igračice ušle prije mene, a vjerujte da nemaju niti pola priznanja koja ja imam. Pogotovo što sam te 2017. bila jedina žena među muškarcima koja sam ušla. Sport me naučio da izvučem nešto pozitivno uvijek iz svega. Čovjek se rodi takav. Neki se rode sa svime, ne bore ni za što i uvijek su negativni, a oni koji su naučeni boriti se, sve životne teškoće lakše prebrode. 

- Kada iz malog mjesta dođete u veliko, mislim da morate puno više raditi da dođete do željenog uspjeha nego drugi, ali naravno, ukoliko čovjek voli ono što radi, to nije problem. Meni nije bio jer sam košarku voljela više i iznad svega. Zato mi nije bilo teško raditi više od drugih i prešutjeti neke stvari dok sam bila mlađa, ali došlo je onda i vrijeme kada sam mogla reći svoje mišljenje, suprotstaviti se i sve što ide.  

Četiri velike medalje s reprezentacijom

Bila je uspješna i s reprezentacijom tadašnje države, postala je i prvi centar, ali se nije bilo lako izboriti za to.

IGRAJ, RAZO... Raza je srušila mit: Trener mi nije rekao 'Ma igraj, boli te k...'

- Tada je stvarno bila velika konkurencija. Na pripremama smo se stvarno morali izboriti. Imali smo i tu B reprezentaciju koja je išla na slabija natjecanja. Ja sam sebi otvorila put kroz mlađe kategorije. Nekada sam znala u isto vrijeme biti i s kadetkinjama i s juniorkama i sa seniorkama. Mislim da mi je to jako dobro došlo, velik broj utakmica, ipak sam kasno počela trenirati. Na mojoj je poziciji bila Paola Dornik, starija pet godina od mene, iskusnija, sa znanjem puno većim od mene, tako da sam ja uvijek gledala nekako nju kao mjerilo i pokušala nju nadmašiti. Na jednom je slabijem turniru u Mađarskoj ona odbila dolazak, valjda joj to nije bio bitan turnir, pa sam ja postala prvi centar reprezentacije. Bila sam najbolji strijelac, najbolji igrač turnira, sve mi je pošlo za rukom. 

Umora kod nje, kaže, nije bilo, a odradila je puno toga. Uzela je srebro na Olimpijskim igrama (1988.), srebro na SP-u (1990.) i dva puta srebro na europskim prvenstvima (1987. i 1991.).

Ljetne praznike nije imala

- Nisam prve četiri godine reprezentacije nikada imala pravi ljetni odmor. Uvijek sam bila s reprezentacijom, a onda kada to završi imam odmor možda dva dana i nastavljam pripreme s klubom. Ali smatram da mlad igrač ne može biti umoran, za razliku od sada, sad su nešto svi umorni. Mislim da je mladom igraču jako bitno imati što više treninga i utakmica. Samo na takav način može steći iskustvo.

Problemi današnje košarke, kaže, očiti su, a najveći problem - zapostavljanje rada u mlađim dobnim skupinama. 

- Mislim da je djelomično i do generacija koje su sada, nije to taj entuzijazam baš koji smo mi imali. Ali puno je i do rada u mlađim dobnim skupinama. Zapostavljen je, a od mlađih se stvara seniorska ekipa. Mi smo područje koje stvarno ima talentirane sportaše, ne samo košarkaše, a s dobrim radom bi se moglo puno toga postići, a on je zatajio. Uz to, mislim da igrači premladi odlaze u inozemstvo - kaže Razija.

- Ja sam prvo otišla u Italiju godinu dana, pa u Španjolsku pa se vratila u Italiju gdje sam ostala četiri godine. Prvo inozemno iskustvo imala sam s 23 godine.

Iz Tuzle u Firencu - busom

Četiri je puta bila prvakinja Europe. Prvo s Jedinstvom 1989. u utakmici u kojoj su, kako kaže, dobili puno kvalitetniju ekipu. Druga titula bila je s valencijskom Dornom Godellom u sezoni 1991./92. Bila je to ekipa koja je ostvarila sve pobjede u nacionalnom prvenstvu, Kupu, te Kupu europskih prvakinja, gdje su u finalu pobijedili Dinamo Kijev rezultatom 66-56. To je bila druga titula prvaka Europe za Raziju, a u toj utakmici postigla je 31 poen. Posljednja dva puta se na krov Europe popela s talijanskim Comom. 

- Finale s Jedinstvom i osvajanje prve europske titule mi je najdraža utakmica karijere. To je nešto što je došlo iznenada jer mi po kvaliteti nismo bili niti blizu Primigija. Kod njih je igrala Amerikanka Lorens i ubacivala je preko 30 poena po utakmici, a mi smo nju uspjeli smanjiti to finale na nekakvih 12. Mi smo u Firencu iz Tuzle išli autobusom, neusporediv je bio naš budžet s njihovim. 

Igrala u Detroitu

Svoju je kvalitetu dokazala i odlaskom u Ameriku u tada još 'friško' osnovani WNBA u doba kada je i muškarcima bilo teško ići 'preko bare'.

- Igrala sam u Brazilu prije odlaska u WNBA. Otišla sam u Detroit, bila je to tek treća godina postojanja WNBA-a, a bila sam među prvim Europljankama koje su tamo zaigrale. Igrala sam, ali jednostavno je to kratko, tri mjeseca, poslije toga treba opet negdje igrati sezonu u Europi, ja sam već imala 31 godinu. Trebala sam riskirati pola sezone u Europi pa sam se ipak odlučila samo za Europu.

Sretna je, kaže, kada vidi bivše uspješne sportašice da se bave trenerskim poslom, ali nju on nije zanimao.

- Nisam nikada željela biti trener jer bih bila prezahtjevna kao trener. Svaku utakmicu sam igrala kao finale. Ali sigurna sam da svojim znanjem mogu pomoći mnogim trenerima. Ljeti sam s reprezentacijom BiH, to mi dobro dođe budući da često putujem po Europi. Mislim da sam se puno istrošila u svome poslu da bih još sada radila 11 mjeseci u godini i imala jedan mjesec godišnjeg odmora. 

Dva propala braka i rak dojke

Dva braka iza sebe ima Razija, a uz njih iza sebe je ostavila i rak dojke. U svemu ju je, kaže, spasio sport. 

- Bila sam u drugom braku kada sam saznala da imam rak dojke (2012.). Žena se prije svega treba sama boriti za sebe. Ako ima podršku muža, ako je u braku, odlično. A ako nema, treba ga samo zanemariti. Hvala Bogu ja imam obitelj, rodbinu, braću, sestre koji su uvijek uz mene i koji mi daju dodatnu snagu. Oni su svi stariji od mene, imaju djecu, već i unučad, ali kada treba nekome pomoći svi smo tu. Mislim da to puno znači u životu, ali niti ja se nikada ne predajem. Okrenula sam tu bolest nekako na sport. Sjetim se nemogućih utakmica, eto upravo tog finala s Primigijem, a mi smo ju dobili. Pomislila sam: 'Mnogi su se izborili, zašto ne bih i ja?! Idem u borbu!' 

- Nikada nisam bila negativna. U bolnici sam se zezala i smijala sa ženama u svojoj sobi jer, ako je čovjek tužan neće preživjeti. 

Mirsad Brčanović bio je njen prvi suprug s kojim je u braku bila šest godina. Rastava je bila neugodna, kaže Razija, ali joj je sport pomogao. 

- U prvom braku mi je puno pomogao sport. Znala sam razdvojiti privatan život i teren. Svi problemi koji su se događali u braku, kada odem na teren, to zaboravim. Odlično sam igrala, nije me to moglo smetati i poremetiti. Znala sam da će i tome doći kraj. U braku sam bila šest godina, a to je jednostavno bio čudan čovjek. Posesivan je. Među milijun muškaraca da sam birala, takvog ne bih našla. Nikada više nisam upoznala takvu osobu.  Ali vjerujte mi, sada se nasmijem. Smatram da ne bi valjalo da je sve idealno, iako ljudi često prikazuju idealnost. 

Rastava od drugog muža (Idriza Gibanice) bila joj je bezbolna, razišli su se, kaže zbog različitih karaktera. Ipak, prvi ju je brak koštao i psihički i financijski kada su joj i na sudu uzeta velika imovinska sredstva i to nepravedno, često je znala istaknuti Razija. 

- Sve je korumpirano. Mi nemamo prave zakone, ljudi su lako podmitljivi, izgube novac možda za sitne novce. I to sam shvatila i okrenula se jednostavno nekim drugim stvarima i krenula dalje. Za nepravdu će svatko jednoga dana ispaštati, to sigurno. Ako netko radi nepravdu drugom čovjeku, neka ne očekuje da će njemu sutra biti dobro.